Elvisova mundijalska arhiva (II): Fudbalska groznica

Fudbalska groznica je jedno teško objašnjivo psiho-fizičko stanje koje ćemo najbolje razumjeti upravo sada, kada smo skoro svi ili u fazi inkubacije ili već s izraženim vidljivim simptomima.

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Posebno su djeca osjetljiva na fudbalsku groznicu i poznajem jednu djevojčicu koja se nakon baraža s Portugalom vratila iz škole i rekla mami da škole taj dan nije bilo jer niko nije došao na nastavu!?

Djeca su tako teško primila poraz da niko osim te male koja je rasla u inostranstvu nije bio u stanju doći u školu.

Kako je Hadžija driblao Brazilice

Prva fudbalska groznica koju pamtim bila je zato najjača, jer sam bio najmanji.
Majstorica sa Španijom za odlazak u Njemačku.

Evo vam dio epizode iz megapopularne serije Pozorište u kući kada Vasa S. Tajčić lavoriše kako je neviđeni prijatelj sa španskim selektorom Kubalom:

Najveća je ludnica bila kada se na kraju epizode pojavio španski selektor u društvu Miljana Miljanića i pozdravio se sa svim ukućanima!!!

Ide odjavna špica, veselje u stanu Petrovića... A ja kao mali ne mogu da vjerujem... Kako su ga uspjeli dovesti u seriju? Ko ga je nagovorio? Miljan?

Onda su nakon četiri godine opet bili Španci uzrok moje groznice. Na dan utakmice sam se tresao. Nisam mogao ništa da jedem.

Kakva je tragedija bio taj poraz najbolje će ilustrirati da je Saša Zalepugin u Nedeljno popodne pozvao jednog guslara da u fazonu narodnih epskih pjesama u desetercu "ispjeva" o ovoj tragediji. Ovaj guslar je već imao hitove o pobjedama Mate Parlova, preokretu i Sušićevim golovima protiv Rumunije ("Vigu puca Borota ne brani") i dobro se sjećam njegovih stihova:

"Huanito pade kao žrtva
Nosila ga nose kao mrtva
Sa publikom u teškom duelu
I flaša ga pogodi po čelu"

Kako starite, kako vas život udara po glavi (kao Juanita Gómeza što je udarila flaša), i kako sve ozbiljnije razmatrate moguću definiciju fudbala kao neviđeno glupe i beskorisne ljudske aktivnosti "u kojoj se 22 budale ganjaju po livadi jureći i udarajući nogom napuhanu kožnu mješinu -  a 50000 još većih budala to sve gleda i urla"... i shvatate da ste fudbalska groznicu najbolje razumjeli onda kad vam je bila daleka.

Kad je razina fudbalske groznice jednaka nuli.

Kada vas fudbal nije nimalo interesirao.

To je bilo na finalu Svjetskog prvenstva koje najviše pamtim.

Ne sjećam se gdje se igralo, ko je igrao u finalu, ko je postao svjetski prvak... ali to finale mi je najviše "ostalo u sjećanju". Nije vam jasno?

Čitajte dalje.
1994. Ljeto.
Sunčan dan.
Nekim čudom, bez onih razvlačenja kablova od komšija "na prioritetima" dobili smo struju, pravu struju nakon dugog perioda.

Palimo televizor stari i ja. Još uvijek radi. Polupokretna bolesna majka je legla da odmori poslije oskudnog ručka, a ja i stari tiho gledamo utakmicu.
Ne čuju se granate i meci.

Gledam kroz prozor prema predajniku na Humu. Niko ga ne gađa.
Igra se finale Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Ne možemo da vjerujemo.

Tek je treća godina rata, ko zna koliko će još trajati. Male su mi šanse da ću preživjeti, ali ja odlučujem da se ako preživim - sjećam tog nevjerovatnog osjećaja da negdje u spoljnom svijetu ima ljudi koji žive, nisu mrtvi kao mi, a mi ih, što je najnevjerovatnije... gledamo na TV-u... u koloru...

I riječi mog starog koji kaže:
"Vidiš li ti ovo? Ljudi žive... ljudi... igraju fudbal..."
I prođe 20 godina, nema više mog starog da ga podsjetim na tu utakmicu, a ljudi još uvijek igraju fudbal... I mi igramo fudbal!
I trese nas fudbalska groznica... I neka nas trese! Opet smo živi...