Ahmed Burić: Utakmicu protiv Nigerije su izgubili Sušić, Spahić i Džeko

Možda ovo jeste maksimum sadašnje Reprezentacije: ali, ostaje žal – niti je pokazala da zna igrati, niti se odbranila.  

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Priča s kojom nas more “patriotski” mediji da su nas s Mundijala potjerale sudije, je kao i obično, poluistina, jer za prave razloga poraza treba pokazati ono čega nije bilo na terenu u Cuijabi, u podnožju Velike planine, samom srcu Južne Amerike. A to nešto ljudi zovu različitim imenom ali ima veze sa jednom stvari – hrabrosti.

Ovako, dakle: utakmicu protiv Nigerije su izgubili Spahić, Sušić i Džeko. Prvi je već na početku utakmice, kao hiljadu puta dosad, gurnuo dvije lopte nigerijskim napadačima, pa je Medunjanin živu glavu cijele ekipe morao spašavati rukama i dobiti žuti karton, koji ga je učinio suviše opreznim do kraja utakmice. Nakon toga O’ Leary je poništio regularan gol, ali nismo ni prvi ni zadnji kojima se to događa. 

Ne izgubiti ''teško''

Tražiti kosmička opravdanja u teoriji zavjere i vječitu poziciju moralnog pobjednika nije uputno, jer ukoliko je jedna ekipa bolja – a mi smo ispočetka stvar postavili da smo bolji od Nigerije, kojoj je ovo peto Svjetsko prvenstvo – onda treba napasti. I dati barem još jedan gol. Ovako je čekanje Sušićevog scenarija – “dati gol pa polako stisnuti sredinu i sačuvati rezultat” – palo u vodu, jer se nije ni dogodio. A, ruku na srce, nije ni mogao jer je Pape sve vrijeme kalkulirao i išao na to da ne izgubi “teško”, i nije, osim kad je stvar s Argentinom bila izgubljena pokušao sa dva napadača, i jednim ofanzivnim veznim (Džeko, Ibišević, Hajrović), što je formacija koju igra većina reprezentacija na ovom Mundijalu. 

Priča o tome da je Emenike u prolazu za gol Nigerije napravio faul nad Spahićem – ne stoji. Prvo zato što je Spahić u napadu već išao laktom u lice Nigerijca  koji zarađuje svoje milione između Turske i Rusije i koji je “tenk” visok 182 cm i težak 90 kg. Takvi prolaze na snagu, i jedino što se može od njih jeste biti brži. Spahić to nije, nije to bio ni kad je bio bitno mlađi, tako da se niko ne treba “vaditi” na to. Uostalom igra u napadu se i zasniva na tome da napadač prođe u prostor, kako zna i umije. Emenike je znao.

Kako je utakmica u Cuijabi odmicala, sticao se dojam da Zmajevima fali snage. Dobro, i prije smo znali da su superlavovi iz Afrike moćniji, ali kondicijske manjkavosti su bile vidljive još u prvom, da bi se drugom poluvremenu potpuno otkrile.

Na Svjetskom prvenstvu s kojeg nakon takmičenja u grupi odlaze Engleska i Španjolska, nije tragedija izgubiti dvije utakmice i otići kući. Ipak, kažemo, ostaje gorak okus. Pogotovo od druge utakmice u kojoj je bilo očigledno da Džeko ne daje onoliko koliko zaista može, a da mu ostali suigrači skoro u panici dodaju loptu ne bi li riješio utakmicu, jer je neosporan autoritet. No, on nije “taj” ko može predriblati dvojicu ili trojicu i zabiti – nije to nikada ni bio – nego neko ko završava ono što mu suigrači pripreme. Tako je bilo i u Wolfsburgu i tako je u Man. Cityju, gdje igra “drugog” centarfora, jokera koji daje važne golove, ali ne kreira igru u polju. Ili, hajdemo ovako: ako se jedna Francuska može odlučiti da ne igraju Nasri i Ribery, jer su sličan tip igrača, a vole “cariniti” loptu (pa taj posao sada naizmjenično  “odrađuju” Valbuena, Matuidi i Cissoko), u čemu je problem da se nekim našim igračima barem pokuša ukazati da se može drugačije. Ili da im se pokaže klupa. Što je u Sušićevom slučaju izgleda nemoguće.

Komentatori

A kako bi i moglo, kad se čitava nacija uzdržava od istine koju valjda najbolje skrivaju oni koji bi je trebali beskompromisno iznositi. Neka ovdje bude dozvoljeno da se kaže nešto i o kolegama, iako nije običaj: ne znam hoćete li se složiti, ali nakon komentara dvojca Kristić – Konjić gledaocu nije jasno gleda li istu utakmicu koju prenose komentatori BHT. Opća mjesta, kompromisi, nezamjeranje, nebitne činjenice, napametno prizivanje “pozitivne energije”, na kraju dovede čovjeka do elementarnih pitanja: zašto plaćam(o) pretplatu za te prijenose i zar su ti ljudi, zaista, najbolje što nam mediji u ovom trenutku mogu ponuditi. Stvar tako završava “mute”-om, i razrahaćenim gledanjem možda i najkvalitetnijeg Svjetskog prvenstva dosad.

Reprezentaciji Bosne i Hercegovine ostaje još šansa za častan oprost protiv Irana. Baš kao što je prije početka rekao autoritet kojem skoro bespogovorno vjerujem – “u ovom trenutku naš je domet bod protiv Irana” – u vrijeme kad su svi “prognozirali” remije s Argentinom i pobjede protiv Nigerije. Ovo što je dosad napravljeno je dobro, ali za nešto više će, rekosmo, trebati nešto drugo. Za početak, da glavni igrači prestanu sastavljati tim i favorizirati omiljene suigrače, da Savez i okolina prestanu imati svoje “privatne” novinare i da selektor prizna da igra njegove ekipe na SP nije ostavila veći trag od vrućine u Cuijabi, na kojoj se dress a državnim grbom, osim možda u četiri slučaja (Begovića, Šunjića, Pjanića i Medunjanina) nije pošteno ni natopio znojem.