ART OF SOUND: Hugo Wolf

Nova emisija Art of Sound vraća se večeras radu jednog od veoma neobičnih umjetničkih figura klasične muzike.

Hugo Wolf (1860-1903) bio je austrijski kompozitor osobito nemirnog i neovisnog duha, koji se teško dao povinovati formalnim pravilima svoga okruženja. Nekako u skladu sa ovom njegovom karakteristikom, i Wolfov životni put kao da se odvijao nesputan njegovim vlastitim željama i očekivanjima. Naime, teško da bi iko od nas sa sigurnošću mogao pretpostaviti budućnost, ali Hugo Wolf je doslovno bio prepušten nekoj čudnovatoj (ne)milosti života koji mu je dodijeljen.

Wolf je bio iznimno talentiran muzičar, ali se morao suprotstaviti očevim željama da bi se ozbiljno muzikom i bavio. No, i u formalnim muzičkim institucijama jednako nije nalazio mira, jer je taj svijet doživljavao isuviše konzervativnim za vlastite težnje. Da bi zaradio, morao je podučavati, međutim rad sa učenicima za njega nije bio inspirativan. Hugo Wolf je želio komponovati, ali i njegova djela su nerijetko nailazila na nerazumijevanje kolega.

Začudan je bio lik Huge Wolfa, čije je najveće breme bilo zasigurno to što mu je dato da samo povremeno bude potaknut na stvaranje blagonaklonošću Inspiracije. Trenuci kada je Wolf  komponovao sa lakoćom i uspješno bili su rijetki, a dolazili su nepredviđeno, jednako onako kako su i nestajali, što bi kompozitora ostavljalo u nevjerici i neizmjernoj patnji. Od sretnih stvaralačkih perioda je za Wolfa bio najvažniji onaj između 1888 do 1890 godine, kada je nastalo oko dvije stotine radova iz forme koje je Wolf postao majstor – solo pjesme.

Iako je Hugo Wolf prvotno vjerovao da veliki kompozitor može biti samo onaj koji stvara u okvirima velikih formi, ispostavit će se da je svu svoju veličinu i umijeće ovaj kompozitor pokazao u naizgled jednostavnoj solo pjesmi, koja je otkrila silnu snagu kompozitorova umjetničkog bića. Wolf je, naime, veoma volio pisanu riječ, i njegovo poznavanje književnosti bilo je golemo. Upravo je književni tekst za Wolfa bio prava inspiracija za muzičko stvaranje, koje nije bilo samo sebi svrha već je stajalo u službi poezije. Iako su te solo pjesme Huge Wolfa, načinjene na stihove Mörikea, Goethea, Eichendorffa i nekih španskih pjesnika, bile daleko od grandioznih mitoloških uobličenja Wagnera, koji je bio veliki uzor Wolfov, u njima se koncentrisala sva ljubav i tuga, čežnja i uzbuđenje, dramatika i razočaranost svakoga čovjeka, koji je uvijek svojom sadržinom nepregledno prostranstvo.

Wolf je imao tu lijepu sposobnost da muzikom dočara riječ o čovjeku, i pred njom je uvijek stajao skroman i ponizan. Prije predstavljanja publici svojih solo pjesama, on bi prvo iščitavao stihove i tako odavao počast pjesniku, istovremeno iznova proživljavajući proces stvaranja muzičkog djela. A to, muzičko djelo, bilo je obilježeno neobičnim harmonijama, u kojima je disonanca nosila posebnu ulogu i doprinosila specifičnom dramatičnom ugođaju.

Hugo Wolf je pisao i druge vrste kompozicija, među kojima su opere, muzika za dramu, djela za hor i orkestar, gudače, te simfonijska poema. No, solo pjesme čine najljepše primjerke njegova izraza, okupljene okvirno u šest ovećih zbirki. Svaka od njih načinjena je prema lirskom predlošku jednoga pjesnika: Liederstrauss (1878, Heinrich Heine), Mörike-Lieder (1888, Eduard Mörike), Eichendorff-Lieder (1889, Joseph Freiherr von Eichendorff),Goethe-Lieder (1890, Johann Wolfgang von Goethe), Spanisches Liederbuch (1891, Paul Heyse i Emanuel Geibel), te Italienisches Liederbuch (1892, 1896 Paul Heyse).