ART OF SOUND: Domenico Scarlatti

U novom izdanju emisije Art of Sound slušamo kompozitora koji je ostavio dragocjeno naslijeđe u domenu klavirske muzike, ili, u njegovo vrijeme, muzike za čembalo.

Domenico Scarlatti (1685-1757) zasigurno je bio jedan od najvećih majstora čembala svoga vremena. Kao sin Alessandra Scarlattija, jednog od znamenitih opernih kompozitora napuljske škole, Domenico je od ranih svojih dana bio blizu muzici i onima koji su ga toj lijepoj umjetnosti poučavali. Čembalo, uz orgulje, je bio instrument koji je prvi počeo svirati, ali su se među njegovim prvim djelima nalazila ona muzičko-scenska načinjena za privatno pozorište poljske kraljice. Kada je mladi Scarlatti našao posla kao horovođa u kapeli sv.Petra, od 1715-1719, nastale su i brojne njegove crkvene kompozicije, ali tek pošto je postao dvorski čembalist i učitelj čembala u Lisabonu, 1720 godine, njegova vještina i kreativnost instrumentaliste su se pretočile u vrijedne notne zapise. Prateći jednu od princeza koju je podučavao čembalu u Madrid, nakon njene udaje, Scarlatti je u Španiji našao novi dom i iznimno poštovanje. Upravo tu je načino veliki broj svojih budućih klavirskih sonata.

Od njih 555, koliko je na koncu registrirano, samo je neznatan broj štampan i objavljen za kompozitorova života. Scarlatti ih je nazvao Vježbama za čembalo (Esercizi per gravicembalo) koje su zbog složenih tehničkih zahtjeva što su postavljale zasigurno to i bile. Poslije će svi autorovi radovi dobiti ime sonate, i to prvo u Španiji pod terminom ''sonadas''. Upravo iz ambijenta ove zemlje, i iz Portugala, mnoge će sonate ponijeti raznolike lokalne uticaje, tradicijskih melodija, ritma, tonskih odnosa i ljestvica. No, ono što je uglavnom svima njima zajedničko je njihova jednostavačnost, sa dvodijelnom formom uz karakteristični barokni luk (T-D-D-T), čiji je sadržaj uvijek neobično dražestan i kao filigranski satkan. To je ogledalo galantnog, rokoko stila, što se razvijao paralelno sa posljednjim decenijama baroka, kao donekle hedonistički odgovor na baroknu grandioznost. Ipak, uprkos rokoko šarmu Scarlattijevih sonata, one su ozbiljan poduhvat namijenjen vještim prstima. Virtuozne i nerijetko nepredvidljive u svojim avanturama, one vjerno oslikavaju golemu kompozitorovu maštu, ali i promišljenost, kroz smjele ljestvične prijelaze,  harmonije i modulacije, raznolike i žive ritmičke kombinacije, akrobatska križanja ruku ili elegantna arpeggia. Scarlatti se neustrašivo znao poigrati tonovima u svojim sonatama, ali uvijek temeljito i značajno, nikada površno.

Večerašnja emisija Art of Sound donosi mali dio golemog opusa sonata za klavir, odnosno čembalo, Domenica Scarlattija. Biće to sonate a-moll, K.175; G-dur, K.144; c-moll, K.115; c-moll, K.116; Es-dur, K.474; Es-dur, K-475; G-dur, K.449; g-moll, K.450; B-dur, K.544; B-dur, K.545, d-moll, K.516 i d-moll, K.517 u izvođenju pijaniste András Schiffa, te sonate A-dur, K.322 i G-dur, K.391 prilagođene za gitaru, a u izvedbi Andrés Segovie (1893-1987).