50MINUTA: Nick Cave & The Bad Seeds

Emisija 50minuta (emituje se svake srijede i reprizno petkom u 22h) večeras donosi rad Nick Cavea, onaj već poznati, ali ovoga puta predstavljen i snimljen uživo, sredinom aprila ove godine, usred koncertne turneje Bad Seeds i njihovog glasovitog vođe.

Nick Cave & the Bad Seeds su 18. aprila u Apogee studiju u Los Angelesu za KCRW radio snimili kratki koncert, i koncem novembra objavili album pod naslovom Live from KCRW. U pedeset minuta koncerta stalo je ravno deset pjesama sa ''kratke liste'', kako ju je Cave nazvao u jednom od govornih intermezza. Malobrojni prisutni su uzalud nastojali poželjeti ili pretpostaviti numere koje slijede, jer Nick Cave je pred sobom imao svoju setlistu, gotovo istu onu, u njenoj nešto kraćoj verziji, koju nosi sa sobom tokom aktuelne turneje. Na njoj su neke od ponajboljih pjesama iz karijere od tri decenije Nick Cavea and the Bad Seeds, sa izdanja Your Funeral...My Trial (1986), Tender Pray (1988), Henry's Dream (1992), The Boatman's Call (1997), No More Shall We Part (2001) i, naravno, recentnog Push the Sky Away, sve čudnovate i mračne priče koje uvjerljivo pripovijeda Cave. I nakon trideset godina karijere, on ulijeva povjerenje čovjeka koji se uspeo sa samoga dna nekog sjenovitog polusvijeta, noseći sa sobom breme mudrosti i znanja sačinjenih od mnoštva bizarnih istina koje tvore život.

Svoju pedesetominutnu sagu u Apogee studiju on započinje pjesmom ''Higgs Boson Blues'' i stihom ''Can't remember anything at all...'', prepuštajući se košmaru sumanute i licemjerne ljudske stvarnosti, na čijem ''crnom putu'' do Ženeve susreće njenu prošlost i sadašnjost u utvarama Robert Johnsona i Miley Cyrus. Cave moli da se ukaže dan, prelazeći na numeru ''Far From Me'', u čežnji prema onoj zbog koje ''živi i umire'', a koja napušta. Slijedi, možda sa namjerom, ''Stranger Than Kindness'', koju je sa Blixa Bargeldom napisala Anita Lane, nekoć partnerica Nick Cavea, u ljubavi i muzici. Ipak, ne dozvoljavajući sebi da nestane u ambisu ljubavnog sentimenta, Cave se na kratko vraća svojim propovjedničkim pričama o smrti, sa pjesmom ''The Mercy Seat''. ''Oko za oko, zub za zub...laž za laž, istina za istinu'', veli on, oživljavajući viziju pravedničke stolice koja prijeti iskušenjem i pogubljenjem, kojeg se on ne boji, hrabro se vraćajući najstrašnijem od svih ljudskih usuda – ljubavi. Nakon ''And No More Shall we Part'', a potom sa posljednjeg albuma ''Wide Lovely Eyes'' i ''Mermaids'', Nick Cave još jednom ponire u izvrsni The Boatman's Call, i zaključuje da ''ljudi jednostavno nisu dobri'', ali da unatoč svemu, drugima i sebi samima, valja ići naprijed i osvojiti još veće visine. ''Push the Sky Away'', poručuje Cave, naslućujući neki vlastiti novi poduhvat i opraštajući se samo na kratko, od one malobrojne publike u Apogee studiju u Los Angelesu. Konačno odlazi iz studija sa svojim prepoznatljivim nemirom, pjesmom ''Jack the Ripper'', krikom i bijesom nezadovoljna čovjeka što, nakon petnaest studijskih albuma, još uvijek posjeduje zastrašujuću snagu i karizmu. Nick Cave je tamna strana čovjekova, ali u ovozemaljskom svijetu ljudi korumpiranih zlom i lažima ujedno i svjetlost, svima onima kojima nedostaje neba i istine.