50MINUTA: Laura Marling, Dirty Beaches

U prvom dijelu večerašnje emisije slušamo umjetnicu koja se od trenutka kada se predstavila svojim osobenim muzičkim radom učinila mnogo ozbiljnijom no što bi se očekivalo od njenih godina.

Laura Marling ima samo 23 godine, a do sada u svojoj profesionalnoj biografiji ima štošta zabilježeno. Prvo studijsko izdanje je objavila 2008 godine pod naslovom  Alas, I Cannot Swim. Potom je izdat nasljednik I Speak Because I Can (2010) kojim je Laura ušutkala skeptike što su vjerovali da će ona krenuti stranputicom lakih nota i tekstova. Umjesto toga Laura je izabrala teži put uz nešto mračniji folk rock, uz melankolično osjećanje i poetične tekstove koji su stajali ispred njenih godina. Godine 2011 Marling je otkrila i treće izdanje A Creature I Don't Know, nastajalo u dugim satima njena sjedenja u kafeima i ispisivanja kojekakvih bilježnica. Laura, naime, voli čitati, i mnoge su njene pjesme inspirirane pojedinim književnim djelima. Kroz njih se provlače teme ljubavi, bijesa, porodice, vragova i anđela, odanosti i izdaje.

Sada Laura Marling ima novi album, kojemu je naslov Once I Was an Eagle. Njime po četvrti put pri(o)povijeda svoje priče, i prenosi iskustva i pouke koje je iz njih ponijela. Svojim zrelim glasom nam poručuje da je ona jedna stara duša, a njene su godine samo zgodna krinka, kao vješta obmana za one koji se ne žele i ne trebaju posvetiti njenom radu.

Drugi dio emisije predstavlja novi album jednog takođe naročitog autora, koji pomjera standardne muzičke granice, slijedeći jednu vrlo iščašenu zvučnu viziju zvuka 50ih i ranog rock'n'rolla.  U svome noir maniru on zvuči kao lik iz hibridne verzije Lynchevih i Jarmuschevih filmova, u nekom neprestanom stanju nemira, rasula i potrage.

Alex Zhang Hungtai, ili pseudonimom Dirty Beaches porijeklom je sa Tajvana, no dobar dio života je proveo u nomadskome hodanju po svijetu, obzirom na specifičnu porodičnu situaciju. Kaže i sam da zapravo ne postoji neko mjesto gdje je odrastao. Za njega je dom kolaž mnogih izlomljenih pejzaža koje on pokušava sastaviti. Počeo se baviti muzikom tek kao dvadesetogodišnjak, a prvi mu je projekat bio metal bend u kojem je on pjevao, ali izbacili su ga iz grupe jer je htio zvučati kao David Bowie. Potom je uzeo gitaru i vremenom razvio neku svoju ličnu estetiku, koja jeste vezana za zvuk 50ih, ali isto tako i za vizuelni svijet i atmosferu pomenutih Lynchevih filmova, koje Alex i navodi kao inspiraciju.

Debi album Dirty Beaches, Badlands, iz 2011 godine, dobio je naslov po istoimenom filmu Terrence Malicka iz 1973 u kojem jedan par pedesetih godina prošloga stoljeća kreće na ubilački pohod. Amosferičan, kao filmski soundtrack neke lične priče, istovremeno je Badlands bio i eksperimentalan i retro, intiman i sirov.

Dirty Beaches je upravo objavio novo izdanje koje se zove Drifters / Love Is The Devil. I ovaj album i dalje egzistira u nekoj paralelnoj i čudnovatoj dimenziji koja nema mnogo veze sa realnim vremenom i stvarnošću. U konačnici, to je izvjestan noir old-fashioned zvuk sa vrlo individualnom crtom autora.