50MINUTA: Jack DeJohnette, Marc Ducret

Večerašnja emisija 50minuta nastavlja sa predstavljanjem umjetnika ovogodišnjeg, sedamnaestog po redu, Jazz Festa Sarajevo.

Na sceni festivala nastupit će po drugi put Jack DeJohnette. On svira instrument koji je neizostavna okosnica gotovo svake muzičke konstrukcije. U određenoj klasičnoj koncepciji, bubnjevi uglavnom kreiraju ritmičku strukturu oko koje se odvija ostala muzika, od melodija i harmonija što ih proizvode neki drugi instrumenti. Međutim, ako slušate DeJohnettea, percepcija perkusija i bubnjeva vam se u potpunosti može promijeniti. Ovo je umjetnik koji iz ritma kreira cijelu muziku.

DeJohnette djeluje već pola stoljeća i ima toliko iskustva sa muzikom da mu rijetko ko može parirati. Njegova sposobnost putovanja kroz prostore raznih izričaja čini ga zasigurno jednim od najkreativnijih bubnjara današnjice, sa rijetkom vještinom prilagodbe gotovo svakom muzičkom svijetu. Široko poimanje muzike i umijeće primjene svog instrumenta Jack DeJohnette je usvojio kroz dugogodišnji rad i učenje, a njegovim šarolikim muzičkim sklonostima zasigurno je doprinijela već rana zainteresiranost za razne vrste muzičkih izraza. DeJohnette je prvo učio svirati klavir, i premda nikada nije napustio ni ovaj instrument, fokusirao se na bubnjeve još kao tinejdžer. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća postao je dijelom čikaške jazz scene, i počeo eksperimentirati sa ritmom, melodijom i harmonijom. Kroz karijeru je sarađivao sa umjetnicima kao što su John Coltrane, Miles Davis, Ornette Coleman, Thelonious Monk, Stan Getz, Keith Jarrett, Chet Baker, Herbie Hancock, Dave Holland, John Abercrombie, Gary Peacock, Pat Metheny, John Scofield ili Foday Musa Suso, i samo ovo neizbježno predstavljanje jednog dijela njegovih saradnika svjedoči o svestranosti i daru ovog muzičara. Slavnom Miles Davisu je bio značajna podrška na izdanjima Live-Evil i A Tribute to Jack Johnson ( 1971) i On the Corner (1972), u periodu kada je objavio i svoj prvi studijski album kao leader, The DeJohnette Complex (1968). Možda bi naslov ovog uratka bio zgodna konstrukcija za kompletan i kompleksan izričaj Jack DeJohnettea, kojim je bio u stanju uskladiti se i sa jednim sviračem zapadnoafričke kore, gambijcem Foday Musa Susom. DeJohnette je, čini se, vidio, odnosno čuo sve, od R&B-a, jazza, do tradicijskog zvuka, i sve to uspio i svirati, stvarajući vlastite ritmove koji imaju tu moć oplemeniti svaki muzički koncept.

U drugom dijelu večerašnje emisije slušamo francuskog umjetnika Marc Ducreta, koji se u avangardnom, sebi svojstvenom eksperimentalnom maniru bavi zvukom. Ovaj samouki gitarist djeluje već gotovo četiri decenije, koje je započeo svirajući sa raznim bendovima, folklornim sastavima i vokalnim solistima. Zabilježio je učešće u francuskom Nacionalnom jazz orkestru, te svirke sa Didier Lockwoodom, Miroslav Vitousom, Django Batesom, Joey Baronom te Tim Berneom, zanimljivim američkim saksofonistom i kompozitorom sa kojim je Ducret od 1991 snimio i niz studijskih izdanja. Takođe početkom devedesetih je osnovao i vlastiti sastav, čiji je muzički koncept bio fokusiran na istraživanje popularne muzike šezdesetih godina. No, Ducret je pokazao interes i za teatar i književnost, pa je njegov konceptualni rad zašao i u domen suživota riječi i zvuka, teksta i ritma, glasa i muzike. Inspiriran jednim od djela književnika Vladimir Nabokova, Ada or Ardor: A Family Chronicle, iz 1969 godine, načinio je nekoliko međusobno povezanih radova osnovnog naziva Tower, koji su u svojim pojedinačnim dijelovima snimljeni sa različitim ansamblima.

Marc Ducret je začudna muzička figura zainteresirana za neobične zvučne konstrukcije, i razne vrste gitara kojima suvereno vlada. Sa svojim triom je održao niz koncerata širom svijeta, a mnogi su ga pozivali kao gosta u vlastite muzičke formacije. Razlog tomu je zasigurno karizmatični i neobično ekspresivni stil Ducretov, koji je toliko uzbudljiv da naprosto nikada niste sigurni na kakvo će vas zvučno putovanje odvesti. Marc Ducret je u stanju lebdjeti u gotovo klasičnim zvukovnim konstrukcijama ali i kroz nemirna melodijska i harmonijska lutanja iskušavati granice svog instrumenta. U svakome od ovih slučaja on ostaje nesputan formama i žanrovima, premda je uvijek jasno da ih majstorski poznaje, bilo da se radi o bluesu, jazzu, ili raznim crossover fuzijama. Ducretova tajna je zasigurno njegova sloboda poimanja muzike, odvažnost prepuštanja izvjesnom toku kreativne (pod)svijesti – kao u stanju nesanice. Poput albuma Insomnia, koji je Ducret snimio sa svojim vjernim suradnikom Tim Berneom, to je zona u kojoj je gotovo sve moguće, samo u nju treba ući hrabro i otvorena uma.