50MINUTA: How to Destroy Angels, Two Fingers

Večerašnja emisija 50minuta u svome već tradicionalnom maniru otkriva sadržaj dvaju novih studijskih izdanja sa proizvodne trake svjetske muzičke produkcije. Ovoga puta, to je prozvodna traka iz jedne osamljene industrijske hale u pregrađu nekog imaginarnog grada, gdje nema u blizini onih koji će zvati predstavnike reda i mira ako se zvuk omakne kontroli.

Sa tog nam zamišljenog mjesta dolazi novi uradak projekta već slušanog u ovoj emisiji. On se zove How to Destroy Angels, prema prvom singlu sastava iz već gotovo davne  prošlosti koji se tada hrabro upustio u eksperimentiranje sa zvukom, pod etiketom sada prepoznatljivog industrial žanra. Zvali su se Coil, i 1984 godine su objavili dvanaestinčni singl How to Destroy Angels. Dvadeset šest godina kasnije Trent Reznor je okupio četveročlani sastav i nazvao ga upravo tako.

Reznor je globalno poznat kao vođa benda Nine Inch Nails, kao producent, multiinstrumenalist i usputni vokalist čije su percepcije zvuka kreativno oživljene u njegovim zanimljivim eksperimentalnim soničnim teksturama. On je autor koji blisko sarađuje sa zvukom savremene tehnologije, i kao da uvijek sluti šta bi se to moglo dogoditi u bližoj budućnosti. No, nekako uspijeva ostati ispravan u avangardi, krećući se konstantno negdje uz rub ambisa u kojem nestaju stara ili nastaju nova pravila. Trent Reznor majstorski pravu muziku koja ima osobinu magneta, ali ipak nije komercijalnog formata.

How to Destroy Angels zvuči tako nekako, samo što pomalo snuje i nešto mračnije i intimnije fantazije Reznorove. Projekt pored Trent Reznora podrazumijeva i vokalisticu Mariqueen Maandig, autora i producenta Atticus Rossa, te grafičkog dizajnera, reditelja i fotografa Rob Sheridana. Sheridan već dugo sarađuje sa Reznorom i sa Nine Inch Nails, za koje već trinaest godina radi fotografiju, web design, covere albuma, videa, vizuale na live koncertima i slične stvari. Atticus Ross je takođe dugogodišnji Reznorov znanac, koji je sa njim radio na soundtracku za filmove The Social Network (2010) i Girl With the Dragon Tatoo (2011), a za NIN producirao nekoliko albuma. I na kraju, Mariqueen Maandig je Reznorova supruga, što bi nažalost bila možda dominantna referenca za njenu participaciju u projektu How to Destroy Angels. Teško je ne zamisliti, odnosno ne čuti neki drugi ženski vokal nad izazovnom muzikom Trent Reznora.

Četvorka How to Destroy Angels je početkom mjeseca novembra objelodanila svoj novi EP, drugi nakon onoga iz 2010 godine kojim je započeo život ovog osobenog eksperimentalnog koncepta. Naslov EP-ja je An Omen, i predstavljen je kao najava prvog studijskog albuma projekta predviđenog za narednu godinu. An Omen je neobično uspio uradak Trent Reznora, kojim on još jednom poziva sve radoznale u intrigantne prostorije svoga kreativnog uma.

Drugi dio emisije spušta se u podrum one industrijske hale s početka teksta. Zato što je to najsigurnije mjesto za zvuk koji zauzima, kako po prve susjede iz daljine, tako i za konstrukciju objekta samog. Čovjek koji sprema tu silu od zvuka inače je njegov veliki zaljubljenik i istraživač bez granica. Zove se Amon Tobin i kreativno je čudo savremene, a popularne elektroničke muzike. Tehnologija o kojoj su mogli samo maštati kompozitori umjetničke muzike dvadesetog stoljeća, poput Edgard Varésea, Pierre Schaeffera ili Kalrheinz Stockhausena sa kojima je započelo eksperimentiranje sa elektroničkim izvorima zvuka i samplovanjem, Tobinu pruža beskrajan spektar mogućnosti. On je jedan od onih rijetkih koji zaista znaju šta u tom spektru činiti, osjećajući i intuitivno promišljajući Zvuk na veoma složen način.

Tobinova opskurna muzika, kako je sam naziva, ipak je poznata i omiljena među mnogima. No, ono što Amon Tobin radi pod svojim imenom i prezimenom jedna je vrsta avanture, u odnosu na onu koju poduzima pod svojim pseudonimom Two Fingers. U toj se priči treba vratiti na njen početak. Kada je Tobin krenuo na svoje muzičko putovanje, u vrijeme kada se oslovljavao sa Cujo i tek počinjao  kao Amon Tobin, djelovao je pod okriljem etikete Ninja Tune. Njeni su štićenici bili u osnovi hip hop/trip hop autori poput The Herbaliser, DJ Food, Funki Porcini ili Coldcut, a njihova je muzika možda bila i dijelom Tobinove sklonosti prema žanru. Upravo je i jedna od numera sa slavljeničkog izdanja Ninja Tune povodom dvadesete godišnjice labela poslužila kao model za novo izdanje Tobinovog Two Fingers istraživačko-duhovitog čeda, drugog nakon onoga iz 2009 godine.

Album se zove Stunt Rhythms i još jednom je dekonstrukcija hip hopa na njegove gradivne elemente, koje su Tobinu materijal za podizanje golemih i moćnih soničnih objekata koje zvuče otporno na gotovo sve. Izdanje je takođe Tobinova igrarija na temu svega-po-malo iz dimenzije pop žanra, u kojoj sa upregnutom mišićnom masom on pušta sebe na slobodu. Više vidljivih no onih skrivenih, umnih mišića nalazi se u projektu Two Fingers, ali je potpis i dalje prepoznatljiv i ukazuje na autora koji pomjera granice i neustrašivo otkriva uvijek nešto novo. Amon Tobin je hrabar, ali i veoma pametan, i možda je izdanje Stunt Rhytms njegov način ironičnog, muškog komentara na modernu žanrovsku kakofoniju – grimea, dubstepa, hip hopa i čega sve ne. Ovo je manje sofisticirani alter-ego Tobinov, ali svakako zgodan uvid i u njegov kreativni um.