Ulice šute, srca govore: Pogled na bajramsko Sarajevo u junu

Na bajramsko jutro, Sarajevo diše posebnim ritmom — blagim, svečanim i svetim, rezervisanim samo za praznična jutra. S krova jedne zgrade u samom srcu grada, pogled se pruža preko minareta Begove džamije, na zvonik crkve, na vijugave mahale koje se penju uz padine i krovove koji su već pomalo ugrijani junskim suncem.

Grad se budi nježno, s poštovanjem, kao da zna da je ovo poseban dan.

Ispod nas, u tišini bajramskog jutra, Sarajevo izgleda kao razglednica - vjera i arhitektura, tradicija i savremenost, sve stane u jedan kadar, jedan pogled, jedan grad. Sarajevo, to čudo među brdima, danas izgleda kao da se sjeća svakog Bajrama kroz stoljeća.

Na ovom visokom, tihom mjestu, daleko od vreve i još zatvorenih radnji, može se osjetiti tišina. Ona tišina koju samo bajramsko jutro zna ponuditi. Nema saobraćajne buke, do krova tek poneki pozdrav sa sokaka, dječiji uzvik... U daljini, kroz otvorene prozore, čuje se kako hafiz uči. To je Sarajevo koje nećete naći u vodičima, ali ga nosimo u kostima i sjećanjima.

U mahalama, starim i strpljivim, polako se otvaraju kapije. Poneka nena izađe u dvorište, provjerava je li sve spremno za goste. Djeca već u novoj odjeći nestrpljivo vrebaju rodbinu... Bajramska atmosfera nije samo u jelu i običajima — ona je u pogledu, u osmijehu, u mirisu kafe, u osjećaju da pripadamo.

Bajramsko jutro u junu je kao pjesma koju Sarajevo zna napamet. S krova gledano, grad izgleda spokojno, kao da se poklonio nečemu većem. I u tom trenutku, shvatiš — ovo nije samo praznik. Ovo je Sarajevo.