Simbol franjevačke nazočnosti u Sarajevu: Gotička crkva na Bistriku

Simbol franjevačke nazočnosti u Sarajevu

Iako se ovdje-ondje on spominje, danas je teško sa stopostotnom sigurnošću ustanoviti je li ikad prije kraja 19. stoljeća postojao u Sarajevu franjevački samostan. No potpuno je sigurno da je postojala župa koja se prvi put spominje još 1521. godine i u kojoj su čitavo vrijeme pastoralno djelovali franjevci.

Uspostavom redovne crkvene hijerarhije 1881. godine i novom raspodjelom župa pripala je župa Sarajevo dijecezanskom svećenstvu. Tako je ovim činom završila uloga franjevaca kao župnika u Sarajevu, te su se oni tiho povukli iz glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Sljedećih nekoliko godina smještali su svoju redovničku upravu po izboru u nekom od obližnjih samostana, ali ipak bilo je to daleko od sjedišta crkvene i društveno-političke vlasti. Iz godine u godinu ovaj se problem sve više osjećao jer su narastajući administrativni i drugi poslovi tražili što češću vezu sa spomenutim vlastima. Osjećalo se prijeko potrebnim da se barem uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene zastalno nastani u Sarajevu. Osjećali su to bosanski franjevci, ali su istodobno i nosioci tadašnje društveno-političke vlasti izražavali svoju želju da uprava Provincije bude u njihovoj blizini.

Gradnja samostana

Primoran okolnostima, ali i ohrabren željom vlasti i svoje redovničke subraće, obratio se onodobni provincijal bosanskih franjevaca fra Anto Ćurić molbom vrhovnoj upravi u Rimu kako bi ona dopustila da franjevci u Sarajevu podignu sebi rezidenciju. Vrhovna je uprava molbu pozitivno riješila i provincijal se Ćurić, sa svojim tajnikom i jednim članom uprave (definitorom), 19. juna 1886. godine nastanio u Sarajevu. No smjestili su se u nekom iznajmljenom privatnom stanu, u ondašnjoj i sadašnjoj ulici Terezija (donedavno Miće Sokolovića), gdje su ostali tri godine.
Kada je, naime, 1889. dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale, vratili su se franjevci u blizinu svoje crkve sv. Ante. Smjestili su se u Hendinu ulicu.

„Mijenjanje stana ne bijaše ugodno, a ni iz drugih razloga probitačno. Zato se redovničko starješinstvo a i drugi odlučujući čimbenici počeše baviti mišlju, kako da se sazida vlastiti dom“, piše dr. Franjo Blažević. U njihovoj ih je potihoj želji i nakani još više učvrstila vatra koja je četiri dana pred Božić buknula na tavanu njihova stana i proširila se na druge prostorije ostavivši neoštećenim samo prizemlje.

Uz izdašnu pomoć dobročinitelja postavljeni su 1893. temelji novom franjevačkom obitavalištu u Sarajevu. Novi je samostan građen u gotičkom stilu, prema projektu Carla Paneka, a gradnja je, zahvaljujući vrijednom Ivanu Holzu, tako napredovala da su se franjevci već sljedeće godine, 31. augusta iz dotadašnjih iznajmljenih prostorija preselili u svoj vlastiti dom. Svečani blagoslov obavio je 16. septembra 1894. sam vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.

Franjevačka bogoslovija

Novi je samostan ponajprije trebao biti prebivalište uprave bosanske franjevačke provincije, provincijalat. No osim toga on je gotovo od početka također bio i sjemenište, kuća u kojoj su se trebali smjestiti i studenti filozofsko-teoloških nauka, budući franjevci i svećenici. 

Čim je zgrada u Sarajevu bila dogotovljena, s pravom se pomislilo da se riješio i taj problem. No neke nepredviđene okolnosti učinile su da su se u samostan bogoslovi nastanili istom 1897. godine. I ne samo to, bogoslovi su se u njemu zadržali vrlo kratko. Već sljedeće godine starješinstvo ih je razaslalo po raznim samostanima širom Bosne, a nova je zgrada ostala samo kućom starješinstva, tj. provincijala i dvojice kateheta.

Tako je to potrajalo punih dvanaest godina, do 10. augusta 1909. kada je uprava Provincije, na svom zasjedanju u Gučoj Gori, donijela odluku „da se bogoslovna mladež premjesti u Sarajevo“. Već iste godine, 6. septembra, stigla su u Sarajevo 24 bogoslova sa svojim odgojiteljima i profesorima. 

Budući da se broj bogoslova osjetno iz godine u godinu povećavao, zgrada samostana ubrzo postade pretijesna da bi pod svoj krov primila sve njih. Zato su 1912. odlučili franjevci – uz prizemlje, prvi i drugi sprat – nadograditi još i treći sprat kako bi se dobio nemali prostor. U samostanu sv. Ante bila je Franjevačka bogoslovija od 1909. pa sve do 1968. (uz kratki prekid između 1942. i 1947. kada se ona nalazila na Kovačićima). Od 1968. je u Nedžarićima.

Samostan sv. Ante danas

Sjedište uprave odnosno Provincijalat bosanske franjevačke provincije bio je u samostanu sv. Ante od 1896. sve do 1963. godine. Ovaj je samostan bio i kuća novicijata 1942-1943. i 1986-1992. godine, a u njemu je 1984-1992. bila smještena i redakcija lista Svjetlo riječi.

U vrijeme temeljite obnove samostanske zgrade od 1983. do 1985. godine izgrađena je u njezinu klaustru nova dvorana, a devedesetih godina nadograđene su iznad te dvorane još dvije nove.

Donedavno se u samostanu nalazio središnji arhiv Bosne Srebrene, koji je premješten u proljeće 2008. u Kovačiće. No, ostala je bogata pinakoteka s više od stotinu djela pretežno savremene likovne umjetnosti najpoznatijih hrvatskih slikara.

Svakog utorka u samostanu se okupljaju katolički studenti grada Sarajeva. Zajedničkom molitvom, predavanjima i druženjem izgrađuju i učvršćuju svoje kršćansko zajedništvo.

U sklopu samostana, u njegovu suterenu, već više godina uspješno djeluje Mala galerija sv. Ante, u kojoj se redovno, posebno u zadnjih desetak godina, održavaju različite kulturne priredbe: muzičke večeri, predstavljanja knjiga, izložbe likovnih i ručnih radova, stručna predavanja, okrugli stolovi, godišnji skupovi itd. Njene usluge koristili su besplatno mnogi naši sugrađani, pojedinci ili ustanove te se Mala galerija nametnula kao značajno i prepoznatljivo kulturno središte u gradu Sarajevu.
Jednom riječju bismo mogli zaključiti kako se, uz istoimenu crkvu, franjevački samostan sv. Ante na Bistriku dugi niz godina potvrđuje kao središte franjevačke nazočnosti u gradu Sarajevu, mjesto brojnih duhovnih inicijativa, ekumenskog i međuvjerskog razumijevanja, saradnje i pomirenja, te humanitarne pomoći.