Večeras na MESS-u predstave 'Buržoazija' i 'Porodične priče'

U sklopu Internacionalnog teatarskog festivala MESS publika će večeras imati priliku pogledati dvije predstave u Sarajevu.

Prva predstava Buržoazija, čiju režiju potpisuje Jan Mikulášek, stiže iz Češke, i odigrat će se u 20:00 sati u Narodnom pozorištu.  

Predstava u svoj fokus stavlja bahatost, licemjerje i potkupljivost kroz koje će se osim s glumcima glavni lik poigrati i s publikom. On svoje likove mami da očekuju fine večere, a potom ih iznova dosjetljivo frustrira. Drugi likovi se opiru i uljudno iskazuju svoj gnjev, ali nikada ne odustaju; oni neumorno očekuju i traže sve ono što žele, kao da je njihovo urođeno pravo da ih drugi služe i da im ugađaju. On ogoljuje njihovu bahatost, njihovo licemjerje i njihovu potkupljivost. 

U sekvencama snova on istražuje njihove intenzivne strahove – ne samo strah od javnog poniženja, već i strah da ih policija ne uhvati i da ne padnu pokošeni u pucnjavi. Ispostavlja se da bar jedna sekvenca sna nekog od likova kasnije biva ugniježđena ili ugrađena u sekvencu sna nekog drugog lika. Kako se ti snovi u snu odmotavaju, tako se čini da se i Buñuel poigrava sa svojom publikom, dok mi cijeloj toj priči nastojimo naći smisao.

Drugu predstavu Porodične priče, publika može pogledati večeras u 22:00 sata u Međunarodnom centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo. 

Zanimljivo je da je predstava nastala prema tekstovima srbijanske autorice Biljane Srbljanović , a u režiji velikog reditelja i višestruki festivalski laureat Paolo Magelli, koji je i ove godine dobio priznanje Zlatni lovorov vijenac.

“Drama Giochi di famiglia (Porodične priče) odvija se u oronulom predgrađu bilo kojeg evropskog grada i govori o četvero napuštene djece koja se pretvaraju da su odrasli i koja se jednostavno pridružuju pokvarenosti svijeta koja nas preplavljuje. Ova djeca nude nam priliku da zavirimo u svoju dušu i suočimo se sa brutalnošću koju svi skrivamo u sebi. Tekst Biljane Srbljanović predstavlja priliku da se na jedan beskrupulozan način razgovara o porodici. Ova djeca govore o roditeljima koji su u stvarnosti odsutni. Mi smo ti odrasli, ti ljudi koji su uveliko odsutni. Ta odsutna porodica kreira model koji ne samo da je uvredljiv već je i model s kojim se da poistovijetiti. Na kraju svake scene, dijete na razne načine ubija svoje roditelje. U predstavi nalazimo jednu kreativnost koja nas razoružava, koja prkosi, ali koja je nadasve očajna. Ovo je tekst koji obiluje upitnicima: Kakvu retoriku bi trebalo eliminirati iz našeg društva? Zašto kreiramo vojsku dječaka pripremljenih da pred teškoćama poginju glave, umjesto da ih uzdižu do platonskog ponosa? Zašto se svijet ne mijenja? Ovdje se radi o tekstu koji generira raspravu, stid i bolni osmijeh, ostavljajući nam jedan veliki upitnik i u glavi i u stomaku”, rekao je o predstavi Paolo Magelli.