Uspomene čitatelja: Sjećamo se Olimpijade... (FOTO)

Portal Radiosarajevo.ba pozvao je svoje čitatelje da nam se jave sa svojim uspomenama sa Olimpijade, 1984.

Danas vam donosimo uspomene koje su s nama i vama rado podijelili naši čitatelji: Nikola Bilić, Alen Duspara, Jelena Glišić, Đurđica Babić, Edin Sedlarević.
Uživajte u FOTOGALERIJI.

Veliko hvala svima koji su nas dosad kontaktirali... Javljate se i dalje, objavit ćemo!

“Pošto sam živjela u Prijedoru i tek išla u 4. razred osnovne škole,sjećanja na Olimpijadu su:
- Otvaranje, jer smo se skupili u školskoj sali da gledamo svi zajedno,
- Osim Vučka, imena Juan Antonio Samaranch, medalje Bojana Križaja i završne pjesme; "Doviđenja u Sarajevu, vidimo se u Calgariju", najljepša memorija je Bolero, s kojim su Torvell i Dean osvojili najzasluženiju zlatnu medalju ikada.”

Drugi čitatelj piše:

“Sjećam se…
-          Da je 10.02 pao snijeg koji mi se prije dvije godine vratio u misli u momentu dok hodam usred Titove bez auta i tramvaja i samo po čistom bijelom pokrivacu, baš kao tada. Za razliku od ´84, prije dvije godine nije bilo ushićenog čišćenja pred vratima, kao da ovaj grad nije tu radi nas… Prije 30 godina nismo ni razmišljali, možda …

-         Kako sam na južnoj tribini stadiona Koševo posmatrao otvaranje, i osjećao se ponajprije ponosnim, ali i malo postiđeno nakon što je Bojan Križaj zamucao prilikom izgovaranja olimpijske zakletve. To je vjerovatno bila refleksija školskih dana i potrebe da se ne „crvenim“ pred drugovima i drugaricama u razredu kad je nešto trebalo naučiti napamet i biti perfektan. Jer tada se od nas u očekivala perfekcija u svemu što je u vezi s Olimpijadom, nedajbože da nam se rugaju poslije.(…)

-         Pjesme „Smučajmo svi…Bojan i mi“ koja se mi još vrti u glavi, svaki put kad gledam neki „Pokal Vitranc“ iz Kranjske Gore. Ali isto tako i rastuži me, jer ko će dočekati da neki novi Bojan osvoji nešto na “bijeloj Jahorini” za ovog života i na tom nivou.

-         Naizgled otvorenog i relaksiranog stranog svijeta po ulicama i borilištima. Na nekoj hokejaškoj utakmici priđe mi Amerikanac: “Where are you from” – ja promucam na još slabom engleskom: “I am Sarajevo from”…. i tako muc po muc…i ja sastavih koju rečenicu na engleskom sa nepunih 14 godina. Pa kući trkom ponosan da kažem kako se “živ ispričah” sa Amerima.(…)

-         Da se mogla prvi put nakon dugo vremena kupiti banana u piljarama na Mejtašu, koju smo gledali zabezeknutim očima i žderali nemilice. A, samo zimu prije olimpijade, ‘82/’83 smo ostajali redovno bez struje i uz svijeću radili zadaće, usljed restrikcija za koje smo svakodnevno saznavali iz Oslobođenja. Kakav civilizacijski zaokret za samo godinu dana…

-         Kao dječaku od 13-14 godina i još uvijek nezrelom skijašu bilo je bitno samo jedno: otići na dodjelu medalje Juretu Franku. Na platou Skenderije, kad se pojavi u svijetlo plavom šeširu Yu reprezentacije, nije se više nikad tako skakalo u Sarajevu, čak ni na fudbalskim ili košarkaškim utakmicama koje su donosile mnogo značajnije trofeje.Možda jedino još u hokeju se tako ushićeno skakalo, ali par godina poslije, kad Bosna dobi Olimpiju golom jednog Kanađanina u zadnjoj minuti… I hokej i Kanađani ne bi tu ostali da ne bi Olimpijade.

"Uslikajte uspomene, skenirajte stare fotografije, napišite nam šta pamtite iz olimpijskog februara 1984. u Sarajevu... Javite nam se na e-mail olimpijada@radiosarajevo.ba, rado ćemo objaviti vaša prisjećanja!"