Tumačiti Andrića u Kulturnom centru Kralja Fahda

Andrićeva književnost je genocid protiv ljudskog uma. Andrić je srpsko-hrvatsko-jezuitski čovjek u projektu uništavanja muslimana i Bošnjaka. Andrićeva književnost ima negativan utjecaj na „naše živote“. Andrića ima previše u školama. Andrićeve romane bili smo primorani čitati kao historijske tekstove. Uz svaku Andrićevu bistu treba staviti i bistu Muhsina Rizvića, autora knjige Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu...

Takve su poruke i iskazi nekih gostiju tribineKnjiževni značaj i ideologija Ive Andrića, održane sinoć u Kulturnom centru Kralj Fahd u Sarajevu. Tribina je organizirana, kao i većina s Andrićem povezanih događaja ove godine, povodom 50 godišnjice dodjele Nobelove nagrade za književnost.

Pisac opasan za djecu

Na tribini su, uz moderiranje pjesnika i profesora na Fakultetu političkih nauka Džemaludina Latića, govorili i profesori sa Odsjeka za književnosti naroda BiH sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Fahrudin Rizvanbegović i Alija Pirić.

„Nedavno sam putovao kroz Republiku Srpsku i Srbiju i primijetio sam koliko je Ivo Andrić tamo prisutan na jedan ideologiziran način. Zabrinjava me što naša zemlja nema adekvatnog pristup ovoj problematici. Ivo Andrić se u BiH ili glorificira ili napada. Nijedno ni drugo nije dobro“, kazao je na početku Džemaludin Latić.

On dodaje da je važno istražiti i tumačiti Andrića, koji jeste bosanskohercegovački pisac, ali da je „Andrićeva ideologija destruktivna po djecu svih naših naroda“.

Profesor Rizvanbegović je na početku kazao da Andrića treba isključivo čitati kao pisca, a nikako kao historičara, publicistu, ideologa ili diplomatu. Međutim, u nastavku tribine, Rizvanbegović se ponajviše osvrtao na Andrićevu doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, iščitavajući iz nje Andrićeve antiosmanske i antiislamske stavove, te videći u disertaciji svojevrsno izvorište i predvorje Andrićeva opusa.

„Treba dopustiti suprotstavljanje različitih tumačenja Andrića, ali treba tražiti i sveobuhvatnije pristupe njegovom djelu. Ne treba dopuštati ni slijepo slavljenje ni bezrazumno napadanje Andrića“, kazao je Rizvanbegović.

A šta je nabijanje na kolac?

Iako je uobičajena praksa da se na književnim tribinama uglavnom govori uopšteno, i iako je bilo za očekivati da će se na ovoj tribini govoriti uglavnom o Andrićevojideologiji, a to je, opšteprihvaćeni je stav velikog broja bošnjačkih autora, ideologija srpskog nacionalizma i antimuslimanstva, profesor Alija Pirić se ipak upustio u stručnu analizu i interpretaciju jedne poznate Andrićeve pripovijetke – Put Alija Đerzeleza.

Premda su neki bošnjački autori, poput Muniba Maglajlića, upravo u Putu Alije Đerzeleza, Andriću učitavali mržnju prema Bošnjacima, bosanskim muslimanima, Pirić Đerzeleza čita u kontekstima bahtinovski pojmljene karnevalizacije, te u tradiciji evropske parodije, poredeći Andrićeve postupke parodizacije i groteske sa postupcima Françoisa Rabelaisa u njegovom kapitalnom djelu Gargantua i Pantagruel.

Opšte mjesto bošnjačkih nacionalističkih napada na Andrića jeste nabijanje na kolac u romanu Na Drini ćuprija. Na pitanja već pomalo razočarane publike o navodnom Andrićevom falsificiranju povijesti, Pirić je kazao da književnost nije historiografija, te da kažnjavanje nabijanjem na kolac u ovom romanu treba čitati kao figuru destruiranja tijela i kao figuru tjelesne patnje, što je naročito prisutno u Andrićevim djelima.

Pirićev čin odbrane Andrića od politikantskih učitavanja putem teorijsko-kritičkog tumačenja, i to na skupu uglavnom desničarske publike koja očekuje sahranu Andrića i definitivno ovjeravanje njegovog antibošnjaštva, za svaku je pohvalu.

Neki gosti otvoreno su protestirali protiv odbrane Andrića, poručujući Piriću da ih je razočarao. Jedan je student književnosti od svojih profesora tražio da se „konačno odrede o Andriću“, da kažu šta je njegova ideologija i šta je on htio. Treći su poručivali da „oni znaju“ šta je Andrić mislio i šta je Andrić „nama uradio“, te da nikakve kritičarske priče tu ne piju vode...

Zahvaljujući Pirićevom činu, ali i politički korektnoj suzdržanosti Latića i Rizvanbegovića, većini publike u centru pod imenom pokojnog saudijskog kralja, nije priušteno zadovoljstvo nabijanja Andrića na nacionalistički kolac.