Trag koljača: Objavljeno gdje i kako se 14 godina skrivao Ratko Mladić te zbog čega je 'pao'

Priča koju ćete pročitati iz knjige je koja je danas objavljena u Velikoj Britaniji. Napisao ju je Julian Borger i objavio pod imenom 'Trag koljača' (The Butcher’s Trail), a jedan njen dio objavio je Guardian. Knjiga prati godine bjekstva i hapšenje optuženog ratnog zločinca Ratka Mladića.

U julu 1997, oficir Jugoslovenske narodne armije Milan Gunj primio je hitan telefonski poziv kući u Beogradu. Nešto se čudno dešavalo na njegovom poslu i morao je doći – odmah!

Posao narednika Gunja najbolje bi opisale riječi 'vojni hotelijer'. Napredovao je kroz činove, od vojničkog kuhara do pristojnog zadatka da se brine o vojnim vikendicama koje je JNA imala ozbezbijeđene za visoke oficire. Čovjek koji ga je pozvao tog ljeta bio je vojnik koji je radio u jednom takvom odmaralištu, mjestu koje se zove Rajac, u šumama centralne Srbije. Neočekivani gosti su pristigli. Vojnik se nije usudio reći ništa preko telefona, ali je insistirao da Gunj dođe čim je prije moguće.

Nekoliko trenutaka poslije, Gunj je primio još jedan poziv. Riječ je bila o ađutantu vrhovnog generala JNA, koji je naredio Gunju da se odmah uputi u Rajac kako bi pomogao posjetiocima. Rekao mu je da će mu sve biti objašnjeno po dolasku. Gunj je sjeo u auto i krenuo prema jugu.

Dva sata kasnije, u sumrak je stigao u Rajac i pronašao grupu od desetak naoružanih muškaraca u civilnoj odjeći na ulazu, a „razlog“ zbog kojeg se morao tako hitno pojaviti u odmaralištu je bio u prizemlju jednog objekta i ponašao se kao da komanduje mjestom: nepogrešiva figura i tupo lice koje je Gunj vidio u stotinama medijskih izvještaja tokom rata u Bosni i Hercegovini. General Ratko Mladić.

„Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen“, prisjetio se Gunj. „Prvo, zato što se ovo dešavalo u 'mom' objektu, a nisam imao informaciju da će se to desiti. Drugo, znao sam da je gospodin Ratko Mladić optužen za određene stvari od strane Haškog tribunala. Tako da sam se u tom trenutku uspaničio.“

Gunj nije bio usamljen u ovom osjećaju. General je bio optužen za najgore zločine koji su počinjeni u Evropi još od ere nacista.Bosansko-srpski general nadgledao je opsadu Sarajeva i dnevno uništavanje njegovih stanovnika granatama i snajperima. Bio je i u Srebrenici kada su je pregazile njegove trupe u julu 1995. Predstavljajući se kao instrument nacionalne odmazde, objavio je kako je uništavanje Srebrenice vraćanje duga Turcima za masakr nad Srbima, počinje za vrijeme Osmanlija. Mladić je tada ubijedio uspaničene, zatočene žene da će njihovi ljubljeni biti sigurni, istovremeno dok su njegovi vojnici skupljali 8,000 muževa i sinova i spremali ih za pokolj. Čovjek koji se pojavio ispred Gunja bio je najtraženiji čovjek svijeta.

Mladić i njegova svita ostali su mjesec dana u Rajacu. Otišli su usred noći, u još jedan vojni objekat – Stragari, u blizini Kragujevca, skriveni vojni objekat s bazenima, sportskim terenima...Kako bi se ugodilo lovcima, u blizini je bila šuma s jelenima i muflonima.

General Đorđe Ćurčin, stari prijatelj Mladića, opisao je tipičan dan s bjeguncem: „Pričali smo, šetali smo šumom, igrali šaha. Kartali smo se i igrali stonog tenisa. Ručali bi, a onda opet šetali.“

Posvećenost JNA bila je takva da Mladiću bude što komotnije, a da ostane što skriveniji: cijelo odjeljenje 30. centar za personal, uspostavljen da nadgleda socijalnu dobrobit srpskih oficira u BiH, dobio je zadatak da se brine o Mladiću.

„Postojala je nagrada od pet miliona dolara za Mladića i ocijenjeno je da je neophodno uspostaviti jedinicu koja bi ga zaštitila od plaćenika i kriminalaca. U toj jedinici bili su vojnici Republike Srpske, njih stotinjak“, rekao je Jovo Đogo, bivši oficir koji je bio lični šef sigurnosti Mladića.

Vlada Slobodana Miloševića konstantno je negirala odgovornost za masovne pokolje počinjene u BiH, no razrađene mjere koje je poduzeo Beograd da zaštiti Mladića nakon rata su testament bliskih veza.(...) Pored falange čuvara, Mladić je imao vozača, kuhara, ličnog konobara, i svi su putovali s njim. (...) Mladić je u ovom periodu proveo dosta vremena u Beogradu, u porodičnoj kući u ulici Blagoja Parovića, u naselju Košutnjak. Izlazio je u restorane, išao na fudbalske utakmice.

Muškarci i žene koji su pomagali sakriti odbjeglog generala gledali su ga kao nacionalnog heroja, ličnost u kojoj je utjelovljen srpski mit prošlosti. Nekako su ubijedili sebe da je ovaj grubi okrajak čovjeka eho srbijanskih heroja iz davnina. Ukoliko su na momenat i zaboravili na ovo, pokazivali bi im slike njihove djece, direktni podsjetnik cijene koju će platiti postanu li doušnici.

U svojih 14 godina bijega, Mladić je ovisio od uspjeha institucija i grupa da ga sačuvaju od hapšenja: prvo vojnog establišmenta Srbije, potom koterije pukovnika s kojima je ratovao u Bosni, i, konačno, svoje porodice.

* * *

Mladić je rođen u konfliktu. Bio je ratno dijete partizanske obitelji iz planina jugoistočno od Sarajeva. Njegov otac, Neđo, ubijen je 1945, u borbi protiv ustaša. Nakon kratke obuke za limara, Mladić se prijavio u vojsku, završio oficirsku školu i komandovao JNA jedinicama na Kosovu i u Makedoniji.

Kad se zemlja 1991. raspala, Mladić je bio pukovnik i poslali su ga se bori protiv Hrvata. Tamo je dobio reputaciju osobe koja je hrabra i nepromišljena. Kada se rat prelio u Bosnu, Mladić i njegovi oficiri presvukli su uniforme i skinuli činove, te su formalnu odanost Jugoslaviji promijenili u odanost Republici Srpskoj. Misija i vrhovno vodstvo ostali su isti: pokoravanje teritorije, za Srbe, i lanac komande koji je vodio sve do Miloševića.

Novopečeni general Mladić pomogao je u granatiranju svojih nekadašnjih komšija u Sarajevu, te je u maju 1992, započeo najdužu opsadu grada u historiji modernog ratovanja. Tri i po godine kasnije, 10 hiljada stanovnika Sarajeva bit će mrtvo. Pored njega, Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba, a zajedno su vodili kampanju da unište BiH i uspostave etnički čistu RS. No, general Mladić nije nikad toliko bio zauzet ratom da nije mogao provoditi vikende sa suprugom i dvoje djece, Darkom i Anom, koje je čuvao na sigurnom u Beogradu.

Kad su bili zajedno, niko nije smio pričati o ratu ili politici, ali je konflikt, svejedno, pocijepao obitelj. Ana je bila u ranim 20-tim godinama i bila je u vezi s mladim doktorom – aktivistom za ljudska prava koji je vjerovao da je njegov „budući punac“ ratni zločinac. Rekao je da će vjenčati Anu samo ako se odrekne oca. Nije to mogla učiniti. Nije se mogla odreći ni sna o ljubavi i braku. Uzela je omiljeni pištolj svog oca i u februaru 1994. se ubila.

Mladić nije prihvatio da mu je kćer počinila samoubistvo. Našao je 'mir' u teorijama zavjere i za njenu smrt je krivio svoje neprijatelje. Na taj način je krivicu za njenu smrt skinuo sa svojih ramena i produbio rezervoar mržnje prema svima koji nisu bili Srbi.

* * *

Srpski generali u JNA vojsci prihvatili su se zadatka skrivanja Mladića, bez obzira na sve, ali onda je došla velika promjena. Milošević je poražen u Sloveniji, u Hrvatskoj, u BiH, a onda i na Kosovu, koje su zvali kolijevskom srpske civilizacije. San o velikoj Srbiji urušio se. Milošević je pao s vlasti 5. oktobra 2000, i sada je režimska zaštita nestala. Ćurčin se prisjetio kako je u noći kada je Milošević uhapšen, Mladić bio u svom domu i tada je otišao. Kada ga je kasnije sreo i govorio s njim, Mladić je bio zabrinut za svoju i sigurnost bliskih ljudi. Bio je odlučan da se ne preda živ.

Bio je dovoljno lukav da zna da ga Beograd više neće zaštititi. Premjestio se u bazu Krčmar, kraj Valjeva, sklonište iz Titove ere, jaku utvrdu s podzemnim bunkerima. (...) Mladić je penzionisan iz vojske u martu 2002, a sljedeći mjesec Srbija je ozvaničila saradnju s Hagom. Era u kojoj je Mladić živio luksuzan život na račun vojske bližila se kraju. Generali su nevoljko rekli Mladiću da napusti Krčmar, no njegova prva reakcija bila je otpor. Naredio je tjelohraniteljima da se ne miču s položaja, a vojska je pokrenula lažne racije da ga natjeraju da izađe. Konačno, 1. juna, Mladić je popustio i dogovorio siguran bijeg. Vojska je pristala da mu obezbijedi konvoj koji će ga odvesti do drugog odredišta.

Mladićeva mreža pomagača preko noći je spala na šaku komrada iz rata u BiH. Mrežu je vodio Đogo. Nekadašnji pukovnik RS-a i lojalist Mladiću, iznajmljivao je stanove za Mladića u Novom Beogradu. Zelena polja, šetnice i život privilegiranog veterana, zamijenila je betonska stvarnost urbane Srbije.

„Nakon što je vojska rekla da ga neće čuvati, otišao je Jovi Đogi i malom timu koji se brinuo za njega“, govori Mladićev advokat Miloš Šaljić. „U novom Beogradu, sjedio je u stanu. Donosili su mu hranu i novine, a njegova obitelj nije ga smjela posjetiti.“

„Ti stanovi imali su precizne specifikacije“, sjeća se Miodrag “Miki” Rakić, pomoćnik srbijanskog predsjednika koji je koordinirao lov. „Morali su biti u velikoj zgradi, ali ne na prvom, već na zadnjem spratu. Bez stražara i kamera.“

Bilo je to nemirnih par mjeseci, dok nisu pronašli stan u ulici Jurija Gagarina. Živio je u blizini Radovana Karadžića, također bjegunca. No, nikad se nisu sreli. Nisu se podnosili u tom periodu i istražitelji vjeruju da im se mreže podrške nisu „preklopile“.

Dva čovjeka imala su različite strategije bijega. Karadžić se „skrivao“ pred svima, pod identitetom iscjelitelja. Mladić je imao vojnu samodisciplinu, zabranio je mobitele u stanu i izlazio je iz stana, rijetko, ponekad da prošeta sa sinom Darkom. No, bio je zahtijevan gost. Tražio je toplo mlijeko i med svakog jutra, hrana je morala biti svježa – kupljena isti dan kada bi se kuhala. Ako bi nešto ostalo od ručka, bacalo se. Voće i povrće su kupovali na različitim mjestima da ne bi izazvali sumnju. Mladić se svakog dana brijao, bio je ošišan. Kada su ga pitali 'zašto se muči', odgovorio je da onako, "kako izgledaš na dan smrti, tako te vječnost pamti". Jako je brinuo o higijeni zuba – plašio se da bi odlazak zubara ugrozio njegovo skrivanje.

* * *

Tako je bilo sve do marta 2003, kada je ubijen premijer Srbije Zoran Đinđić. (...) Nakon toga, Mladić nije htio da tjelohranitelji budu s njim. Veza s njim bila je jedna osoba koja je znala lokaciju Mladića. (...) Navodno, postoje dokazi da je nekoliko ljudi ubijeno kako bi se osiguralo da njegovo skrovište ostane tajno.

Petog oktobra 2004, dva vojnika, Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović, pronađeni su mrtvi u svojim barakama u Topčideru. Brza vojna istraga navela je kako su se posvađali, pa je jedan upucao drugog, a onda počinio samoubistvo. Civilna istraga u početku nije uspjela. Mjesto zločina uništila je vojska. Kako tvrdi beogradski advokat koji je vodio civilnu istragu, pukovnik – obavještajac prišao je jednom od članova komisije i rekao: „Imaš dvije lijepe kćerke. Zašto praviš problem?“

Na kraju, civilna istraga zaključila je da su vojnici ubijeni od strane nepoznate osobe. Roditelji žrtava uvjereni su da su vojnici ubijeni jer su saznali da se Mladić krije u podzemnim tunelima ispod kasarne.(...)Do sredine 2005, Mladić je bio u ulici Jurija Gagarina u različitim stanovima, vrlo nervozan. U septembru te godine, kako se kasnije otkrilo, policajac mu je, radeći na jednom slučaju, kucao na vrata. Mladić se u decembru te godine preselio u Ljubu, selo u blizini Sremske Mitrovice, gdje je jedan od članova njegove svite imao vikendicu. Ovaj dio bijega bio je kratak, jer je Ljuba mala zajednica. Tog mjeseca je uhapšen i Đogo i nekoliko Mladićevih saradnika. Mladić je odmah prekinuo sve kontakte s pomagačima, i u noći 4 februara 2006, pojavio se u predgrađu Beograda u stanu zeta Krste Jegdića. Na interfonu se predstavio kao čovjek iz Bosne, a Jegdić je pretpostavio da mu je to brat. Na vratima je ugledao Mladića, s ruksakom i torbom u kojoj su bili njegovi najbolji drugovi, mitraljez Heckler & Koch i dva pištolja.

Mladić je bio nervozni starac, koji je s vrata počeo izdavati naredbe. Naredio je Jegdićevom sinu da otjera vozača koji ga je dovezao, a, dok je dječak bio van stana, Mladić je komentirao kako mu je život u opasnosti ako se dozna da je tu. Ipak, Jegdićeva žena bila je bijesna i poručila mu je - čovjek koji prijeti njenom djetetu ne može ostati tu. Jegdić je ponudio da ga odveze kod drugog brata, Miroslava, u selo Mala Moštanica. Miroslav je napustio Srbiju 2011, zbog veze s Mladićem, a kuća je bila prazna.

Kada sam posjetio ovo mjesto 2013, Miroslavova snaha, Đuka Jegdić, pojavila se iz jedne kuće nadajući se da smo prevodilac i ja agenti za nekretnine iz Beograda. Obitelj je godinama pokušavala da proda kuću. Đuka je odbila priznati da je kuhala za Mladića i rekla je da je tu priču saznala tek nakon hapšenja generala. Poslije nam je povjerila kako joj je suprug Vukašin rekao da se Mladić krije u Miroslavovoj kući, ali mu ona nije vjerovala.

„Imao je halucinacije i mislila sam da je i to još jedna. Bio je uvjeren da je vidio razne ljude“, kazala je. „Jednom su došli i odveli nas oboje, nismo mogli upozoriti 15-godišnjeg sina koji je mislio da smo nestali.“

U aprilu 2006, ljudi iz BIA-e upali su u Malu Moštanicu ranog jutra. Mladić ih je vidio i vjerovatno je mislio da je bijegu kraj, ali su agenti upali u kuću Vukašina Jegdića.

„Ta akcija je bila ili strašno glupa ili namjerna – način da se Mladić upozori da ode“, govori stranac koji je lovio generala.

Mladić je pobjegao na zadnja vrata u šumu i vratio se sljedećeg jutra. Nekoliko dana kasnije, napustio je Malu Moštanicu.

* * *(...)* * *

Mladićev život bjegunca okončao je u oronuloj kući njegovog rođaka Branislava, u Lazarevu, selu na sjeveru Srbije. Živio je u jednoj sobi, pretrpanoj stvarima, koju je grijala mala električna grijalica. Jedan dan, Branislav ga je našao kako leži na podu – navodno, zbog moždanog udara. Mladić je odbio da ode u bolnicu. Izolacija je sada bila potpuna. Nije viđao ni sina ni suprugu, ali, i pored svega, njegova osjećanja prema porodici na kraju se ga odala.

Šestog maja 2008, Darko je doveo svoju djecu Anastasiju i Sfetana da posjete rođake u Lazarevu. Zabava je bila u kući jednog Mladićevog rođaka, ali su Darko i obitelj svratili u kuću Branislava. Ušli su u dvorište i stajali bez ikakve svrhe tamo 20 minuta – uočio je policajac koji ih je pratio. Tek nakon hapšenja, bilo je jasno šta su tu radili.

„Gledao ih je kroz prozor. Nije se osjećao dobro. Nije mogao dopustiti da ga djeca vide, ali on ih je želio vidjeti“, kazao je Tadić. „Onda je njegova obitelj zvala Lazarevo dva puta u tri dana. Zašto dva puta? To nas je na kraju odvelo do Mladića.“

U zoru 26. maja 2011, specijalci su upali u selo i izveli akciju u kući njegovog rođaka. Dva policajca popela su se uz stepenice kuće i jedna vrata nisu mogli otvoriti. Bilo je jasno da je neko u toj prostoriji. Provalili su i našli prljavu sobu, a iza vrata je bio starac s crnim kačketom.

Tražili su dokumente, a starac im je predao dokumente na ime Ratka Mladića. Nisu mogli vjerovati. Iznurena figura uopće nije ličila na generala kojeg su očekivali.

“Ko si?” pitali su.

“Našli ste onog kojeg tražite”, odgovorio im je čovjek, s dozom prkosa u glasu. „Ja sam Ratko Mladić.”

Bio je to kraj 14-godišnjeg bjekstva.

Mladić je prethodno rekao svom rođaku da ga upuca prije nego što ga preda. Ali, Branislav je to jutro bio uhapšen. Poslije je Branislav rekao kako nikad to ne bi mogao učiniti. Nije to mogao učiniti ni sam Mladić. Njegov Heckler & Koch mitraljez pronađen je među prljavim čarapama.

Predsjednik Tadić radio je jutarnje vježbe kada ga je pozvao Saša Vukadinović, šef BIA-e koji je tog trenutka bio u Washingtonu.

“Mislim da smo uhvatili Mladića”, rekao je Vukadinović.

Uhapšeni je tog trenutka bio u vozilu prema Beogradu. Predsjednik je bio ushićen. Konačno je okončana potraga za Mladićem, ona koja je obilježila njegov mandat. Više od pet godina bio je pod pritiskom cijelog svijeta da ga uhapsi. Ako je ovo zaista odbjegli general, bit će ovo vrh njegove karijere. Upitao je da urade DNK test, odgovoreno mu je da će na to čekati nekoliko dana.

„A, kakav dokaz imate“, upitao je Tadić.

„Ljudi koji su ga uhapsili kažu da je on. Poslat ćemo fotografije čim stignu u Beograd“, odgovorio je Vukadinović.

Sat vremena kasnije slike su stigle, downloadovane, isprintane i odnesene Tadiću. Predsjednik ih je pogledao samo jednom i kazao: „Ovo je Ratko Mladić!“

Šaljića je pozvao Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu, da vidi svog davno izgubljenog klijenta. Kada je ušao u Mladićevu ćeliju, bio je šokiran.

„Mladić je bio plav, njegova usta i lice bili su u čudnom položaju. Ne bih ga prepoznao na ulici“, kazao je advokat.

Kada ga je vidio, starac se ustao i zagrlio ga, plačući.

Sljedećeg jutra, Rakić je zatvoreniku odnio doručak i slike porodice. „Bio je prestravljen. Pitao me - da li ću ga ubiti. Rekao sam: neću, donosim ti da jedeš.“ Rakić je pokušao iskoristiti ovaj trenutak i upitao ga je za ljude koji su činili njegovu mrežu podrške. Zatvorenik je odbrusio: „Imate mene. Šta hoćete s tim ljudima? Sve su žrtvovali za mene. Pustite ih.“

Šaljićev pokušaj da odgodi izručenje Hagu zbog zdravstvenog stanja Mladića nije uspio, ali je srbijanski sudac pristao na zahtjev da Mladić posjeti grob kćerke Ane. Mladić je dobio 45 minuta, a pratioci su stajali na određenoj udaljenosti, formirajući prsten oko njega. „Mogli ste vidjeti kako mu se usne pomjeraju“, kazao je Rakić. „Pričao je s njom.“