Titova Jugoslavija je završila u Sarajevu

Sa pet, šest godina - dječak gledao sam sve - odozdo, otac me vodio za ruku na paradu za prvi maj, bili prvi na trotoaru prepunom svijeta u Titovoj ulici pred tada još nedovršenom Šipadovom zgradom.

Piše: Esad Bučuk, bivši zamjenik ambasadora BiH u Francuskoj

Od ruba do ruba ulice marširao  je uniformisani špalir visokih likova, nezaboravno puno,bučno,složno,stupajući čizmama,u mnogo redova od Vječne vatre do Marin dvora, s dubokim glasovima  gromko vikali u skladu sa batom: "Zona A, Zona B, biće naše obadvje...“, (Istra-zona A,Trst-zona B – je oslobodio Tito, spoznao sam kasnije).

U sarajevskoj XII osmogodišnjoj školi na času geografije, dok pucketa vatra u „kraljici peći“ dok redar loži u februaru, gledao sam kartu (atlas obavezan pred učenikom), od naših šest republika u sredini smještenu BiH, konstatovao - centar zemlje je - Sarajevo.

Bio sam predsjednik grafičke sekcije u osmom,izdavali školski list „Polet“, nakon kucanja pisaćom mašinom (bez vrpce) po matrici preko toga crnim mastilom sa valjkom štampali ručno, i dijelili ga gratis.

U dramskoj sekciji jedna nam je predstava propala jer smo uglas recitovali jedni: “...Jugosloven što se zove... drugi izgovarali - Jugoslaven... “.

Državni grb je imao 5 buktinja, kasnije-šest, recitovali smo pjesmu,(pet) šest buktinja plamte da pričaju svima da u našoj zemlji šest naroda ima..., a mene čudilo uvijek zašto razlika u nazivu građanina Jugoslaven-Jugosloven.

Bio je popis stanovništva, djevojka nam dolazila u Logavinoj na vrata sa ogromnim papirom i rubrikama, pitala, upisivala, izjašnjavali se svi, u novinama bili rezultati, naroda narodnosti...,neopredjeljenih.. i rubrika -Jugosloven/Jugoslaven - ukupno njih 5-6 posto (!).

Zašto samo poneko, zašto u skladnoj zemlji ne izjašnjavaju se više imenom države, pitao se i ostajao bez odgovora. Dugo televizija nije postojala, a mi ni radio nismo imali u kući.

Nakon jedne prvomajske parade (i ne samo tada), sa balkona zgrade u Sarajevu iznad Vječne vatre, prepunoj ulici građana govorio je Tito -  dugo, autentično, svojom intonacijom dikcijom, bez čitanja, ponavljao nerijetko: „Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog“ - što je znano:„ Morate imati svoj stav..,ne smijete nemati stav...,„trebate imati svoj pravac...“.

Trčao sam uvijek do kioska kod Katedrale da mom tati Sadiku kupim „Politiku“, NIN, „Oslobođenje“. Bilo je tu za mene neki crtić, priča, roman u nastavcima. Kino mi je bilo glavno, možda i svima, crno-bijeli žurnal prethodio filmu: - Tito govorio uvijek, vodio ja tu druga,n ikada nisam išao sam jer to nisam volio.

Putovanja, posjete Tita u nesvrstane i druge zemlje, njegovi nastupi, govori, putovanja brodom Galeb, stalno novosti s fronta iz Alžira u borbi te države za nezavisnost, žurnal uz gromoglasnu arapsku koračnicu.

I opet govorio Tito, podupirao oslobodilački pokret POLISARIO, priznao Saharsku državu - narod Saharawi, otvorena im ambasada u Beogradu...(!)

Poslije sam Tita uvijek slušao i gledao na crno-bijeloj kasnije kolor televiziji godinama, a nisam bio član komunističke partije- nikada.

Sa nagrađenim čitaocima sarajevskih„Večernjih novina“ u nekoj igri, bio sam na izletu-šoping turi autobusom u Italiji u Trstu. U povratku, kod Plitvičkih jezera, prekinut je radio program, spiker obavjiestio radničku klasu - "Umro je predsjednik Jugoslavije, maršal...“ sve zaustavljeno četvrtog maja u petnaest sati i deset minuta, pa i mi na sred puta stali - u znak poštovanja i više od toga.

Sahranu smo gledali na televiziji, kažu i čitav svijet, uz kod odra prisutne predsjednike država,i "Čeličnu Lejdi" Margaret Tačer, Vili Branta, a Sadam Husein prišao, polako se poklonio i kad se uspravio, suze mu tekle niz grubo kao okamenjeno lice,  kao što su to učinili u američki predsjednici Džimi Karter, Ričard Nikson, Džon Kenedi sa uvažavanjem, pijetetom, s poštovanjem, srdačno, prijateljski uz najveće počasti,smotru, paradno vojno postrojavanje u Vašingtonu, i britanska Kraljica Elizabeta II uz obostranu vrhunsku ugladjenost i dignitet prilikom prijema u Londonu.

U toj beogradskoj knjizi uz slike ostao je zabilježen, citiran komentar nakon što joj je predsjednik Tito svirao na klaviru: “Ako je ovaj čovjek metalostrugar ja nisam engleska kraljica“.

Nedavno u Zagrebu su ukinuli naziv „Trg Josipa Broza“, na Pantovčaku i bistu, a u Beogradu izgleda kao (da li planiraju?) da ga ukidaju da bi tu napravili stanove:

„Tajkuni hoće da iskopaju predsjednika SFRJ i sruše „Kuću cvijeća“ plan težak 4 milijarde eura!“- piše na internetu na sajtu Alo.rs, dok je u Sarajevu (prije aktuelne epidemije) u Titovoj ulici uvijek vrlo posjećeno mjesto okupljanja građana memorijalna popularna kafana „Tito“ na Marin Dvoru u centru grada.

Moj srednjoškolac sin veli "tata, nema potrebe da ovo pišeš predsjednika Tita niko ovdje ne ukida".

U borbi protiv fašizma Titova vojska je oslobodila i Zagreb 1945. godine, tačnije učinio je to Koča Popović, Titov zamjenik, kasnije potpredsjednik SFRJ.

Nadavno je u Sarajevu održan Peti međunarodni festival dokumentarnog filma, sa mladim učesnicima iz 111 zemalja svijeta, i to istovremeno u 20 gradova BiH sa finalnom manifestacijom u Sarajevu - uručivanjem nagrada najboljim, u Jelićevoj ulici nedaleko od Vječne vatre u organizaciji Ratka Orozovića, poznatog bh. filmskog režisera.

Pobijedio je Meksikanac. U ulici Maršala Tita kod Vječne vatre u Sarajevu bi nedavno „Parada ponosa“ u okviru ljudskih prava -međunarodni „skup“ iz svih republika bivše Jugoslavije, i šire.

Titova Jugoslavija je završila u Sarajevu (u centru regije). Tu je. Uvijek blizu Vječne vatre.