Šume južne Srbije: Ono što ne može mehanizacija mogu samaraši iz BiH

Posao, koji mnogi smatraju jednim od najtežih, pedesetdvogodišnji Nenad je u Bosni i Hercegovini s ocem i bratom počeo raditi kao dijete, s nepunih 16 godina. Zato ga, kako kaže, smatra nasljedstvom. 

Na terene juga Srbije došao je 1996. godine i do danas je izvlačio drva sa Svrljiških planina, Suve planine, Babičke gore i šuma kod Majdanpeka i Kučeva. 

S konjima se mora kao s ljudima

Posljednjih nekoliko godina ovaj posao u tom kraju radi desetak ljudi, a grupu od trojice radnika, od kojih svako tovari po četiri konja, ekipa Anadolu Agency zatekla je na zadatku na obroncima Ozren planine u okolini Sokobanje.

"Kad gledaš sa strane, ti bi rekao da je ovo prosto raditi. Ali, ovo je prohtjevan posao i hoće veliko znanje. Radimo to svi, neko radi jednostavno, ne pati se, ne muči se. Onaj ko ne zna, on se pati i muči. Treba da učiš čitav život ovaj posao", priča Nenad.  

Pjosao umnogome zavisi i od konja koje, kada su "novi u zanatu", jer treba učiti i do šest meseci. Za to vrijeme tovare se lakše da steknu snagu i kondiciju, pa su tek onda spremni ponijeti pravi tovar. Postoji važno pravilo - sa svakim konjem mora se postupati s poštovanjem. 

"Normalna stvar, konj je jako pametna životinja, on ne trpi galamu. Ako ti galamiš i biješ ga, on pamti po pet dana. Ti njemu vičeš "stani", on se boji i sve je brži i brži. Moraš da postupaš kao s čovjekom", priča Nenad.

A da Dorat, Putan, Soko i Rubin od Nenada nikad nisu čuli povišen ton svjedoče ostali radnici. Mlađi od njih je Slobodan Dugonjić iz Kotor Varoši koji ima tek 24 godine, a za razliku od većine vršnjaka, vrijeme provodi u šumama daleko od kuće i porodice.

Dešava se da i po šest mjeseci ne vidi dom. 

"Znate kako, u mene se ovim poslom bavio djed, otac, ujaci. Od malih nogu ja sam krenuo s njima uz konje, radio sam, imao sam i svoje konje. Tamo kod nas slabo to uspjeva, pa sam došao ovdje da radim tu kod Nenada. Meni nije teško, volim konje, volim ovaj posao", govori Slobodan.

Ustajanje svako jutro u pet sati

Na to da svoje najbliže rijetko posjećuju, radnici su, kažu, već navikli, a oni koji to ne mogu podnijeti brzo odustanu. Ni radno vrijme im ne smeta. Ustaje se prije pet, pije kafa, pa kreće u šumu gdje rad počinje najkasnije u sedam sati. 

Drvosječe čekaju sa već isječenim stablima koja se tovare konjima na samar, a oni sami nalaze put kroz šumu do puteva pristupačnih za mehanizaciju. Tamo se sve istovari, pa konji vraćaju nazad do posječenih stabala. I sve tako do sedam uvečer, a pauze od 15 minuta prave se svaka dva sata, i zbog konja i zbog ljudi. 

"Svaki dan nosim u prosjeku sa četiri konja 25 metara drva. Jedan konj svaki dan u prosjeku nosi oko pet metara, nekad više, nekad manje, sve zavisi", priča Nenad.

Posao je posebno težak, kako smo čuli, kada sunce jako peče i kada se radi po previše strmom terenu gdje jedan pogrešan korak može dovesti do opasnih posljedica. Jedna od mjera predostrožnosti je da se nikada ne radi po kiši jer je tada klizavo i nesigurno.

"Na momente dođe teško, nekada je lako, ima svega. Ima i težih i gorih poslova. U ovom poslu meni je najteže što su loši uvjeti smještaja. To mi je najbolnija tačka", kaže Nenad i dodaje da uglavnom spavaju u kolibama bez struje. 

A radna sezona skoro da ne prestaje. Ako vrijeme dozvoli, trojica radnika će ostati u ovim šumama sve do decembra i iznova početi posao već u februaru. Na kraju priče i radnog dana, svi su saglasni - posao je mukotrpan, ali se isplati.