Stigma i diskriminacija HIV-pozitivnih osoba u BiH

Tekst prenosimo sa portala Manjine.ba

Jeste li znali da čak 47,8% ispitanih zdravstvenih radnika u BiH smatra da se HIV može prenijeti ubodom komaraca? 60,4% ispitanih zdravstvenih radnika izbjegava kontakt sa odjećom zaraženih, a 99,5% njih na neki način osuđuje HIV-pozitivne osobe? Ovo su samo neki od podataka iz izvještaja Zavoda za javno zdravstvo FBiH.

Sa pojavom epidemije HIV-a, u svijetu se javlja sve veća zabrinutost zdravstvenih radnika zbog mogućeg inficiranja pri obavljanju profesionalnih aktivnosti, a jedan od osnovnih razloga za ovu zabrinutost je slabo informisanje i nedovoljno poznavanje puteva prenosa HIV-a i mjera prevencije.

Prema nezvaničnim informacijama dobijenim u razgovorima sa osobljem infektivnih klinika gdje se liječe ljudi koji žive sa HIV-om i AIDS-om i organizacijama civilnog društva koje se bave prevencijom HIV-a, često je prisutna diskriminacija HIV-pozitivnih osoba, a zabilježeni su i slučajevi odbijanja pružanja medicinske intervencije. Da bi se provjerile takve informacije i naučno utvrdila njihova tačnost, u Bosni i Hercegovini je tokom proteklih godina provedeno ciljano istraživanje.

Istraživanje su proveli stručnjaci Zavoda za javno zdravstvo FBiH, Instituta za javno zdravstvo RS uz finansijsku podršku UNDP-u kao primarnog primaoca sredstava Globalnog Fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Opšti cilj je bio istražiti postojanje stigme i diskriminacije u odnosu na HIV i AIDS kod zdravstvenih radnika u javnom i privatnom zdravstvenom sektoru, te utvrditi znanje, stavove i ponašanje zdravstvenih radnika prema osobama koje žive sa HIV-om.

Istraživanje je provedeno na teritoriji Bosne i Hercegovine, paralelno u oba entiteta, i u Brčko distriktu.

Relativno mali broj zaraženih u BiH

Prema posljednjim podacima, Bosna i Hercegovina spada u grupu zemalja sa niskom prevalencom HIV-a, manjom od 1% u opštoj populaciji i manjom od 5% u populaciji sa rizikom. Do kraja 2010. godine u Bosni i Hercegovini je registrovano 170 osoba koje su inficirane HIV-om, a kod 109 osoba se razvio AIDS. I pored postojanja programa na nivou države za prevenciju HIV-a i podršci Globalnog Fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (GFATM), broj osoba testiranih na HIV je izuzetno mali, tako da je vjerovatno da u Bosni i Hercegovini ima znatno više osoba koje žive sa HIV-om nego što pokazuju zvanični podaci. Također, kad je riječ o ovom oboljenju, važno je napomenuti da najčešći način prenošenja HIV-a u razdoblju od 1986. godine, kada je zabilježen prvi slučaj HIV-a u Bosni i Hercegovini, do danas je heteroseksualni. Nakon heteroseksualnog načina prenosa HIV-a slijede homo/biseksualni i prenos među injekcionim korisnicima droga, dok se za jedan broj inficiranih ne može utvrditi način prenošenja.

Pozitivan HIV status nije isto što i AIDS!

Sindrom stečene imunodeficijencije (eng. – Acquired Immunodeficiency Syndrome – AIDS) bolest je koja pretpostavlja teško oštećenje imunološkog sistema, tj. nemogućnost da se taj sistem brani od štetnog djelovanja različitih bolesti. Tada se smanjuje broj leukocita u krvi, smanjen je broj limfocita u limfnim čvorovima i slezeni, kao i broj zrelih T limfocita te se smanjuje količina protutijela. Uzročnik AIDS-a je HIV (Human Immunodeficiency Virus), retrovirus koji napada specifične ćelije obrane organizma, ćelije iz grupe leukocita koje direktno sudjeluju u imunološkoj reakciji protiv mnogih bolesti i tako čini imunološki sistem čovjeka bespomoćnim da se brani od bolesti, pa čak i onih na koje je inače otporan. Ipak, zahvaljujući modernoj medicini i lijekovima, pozitivan HIV status se danas mnogo bolje tretira nego prijašnjih godina. HIV pozitivna osoba uz redovne terapije u stanju je da ostvari kvalitetan život, a često može živjeti i više od 10 godina bez simptoma AIDS-a.

HIV se najčešće prenosi seksualnim činom, miješanjem nekih od tjelesnih izlučevina oboljelog s onima zdravog čovjeka (sjemena tekućina, krv), u trudnoći sa majke na dijete (ali ne nužno) ili drugim dijelovima organizma u kojima je koncentracija ovog virusa velika. Može se zaraziti i korištenjem iste igle kao i prethodno zaraženi, zatim transfuzijom, a kroz posteljicu zaražena majka može (ali i ne mora) prenijeti bolest na dijete.

Virus HIV-a se ne prenosi društvenim događanjima u svakodnevnom životu poput zajedničkog objeda, druženja, grljenja, ljubljenja, korištenjem istoga posuđa i pribora za jelo. Također se ne prenosi putem insekata (npr. komaraca), slinom ili znojem jer virusa HIV-a u takovim tekućinama nema u dovoljnim količinama da bi došlo do zaraze. Virus HIV-a ne prenosi se sjedenjem u istoj prostoriji i razgovorom s bolesnikom.

Slučajevi diskriminacije HIV-pozitivnih osoba

Asocijacija XY radi sa partnerskom organizacijom APOHA (Asocijacija za podršku osobama koje žive sa HIV-om) tako da se u svakodnevnom radu sa ovim ljudima i njihovim porodicama susreće sa nizom primjera diskriminacije. U nekim slučajevima, porodica je prva koja odbaci ove ljude, zatim ostala rodbina, prijatelji i partneri, dok su nekad u pitanju i pojedini zdravstveni radnici.

''Jedna žena N.R. (53 god.) koja živi sa HIV-om je bila u situaciji da je porodica prihvatila nakon što su saznali za njen HIV status, jer im je doktorica sa infektologije detaljno objasnila sve o načinima prenosa HIV virusa. Nakon određenog vremena ta ista žena je otišla na ginekološki pregled zajedno sa svojom snahom. S obzirom na činjenicu da je već ranije sa jednim doktorom imala više nego pozitivno iskustvo, novom je ginekologu rekla za svoj HIV status, nakon čega je dotični zdravstveni radnik nije želio pregledati. Da stvar bude gora – zahtijevao je da razgovara sa njenom snahom koja je uskoro planirala da ima dijete, upozorivši je da se ‘kloni svoje svekrve koja ima HIV’. Dosta je vremena nakon toga trebalo proći kako bi sin i snaha uz pomoć stručnog osoblja APOHA-e ponovo uspostavili normalan odnos sa ženom, ponovo je počeli posjećivati ili jesti s njom u istoj prostoriji'', ispričala je za Manjine psihologinja Zvjezdana Jakić iz XY asocijacije Sarajevo.

Ovo je samo jedan u nizu primjera diskriminacije kada se radi o osobama koje žive sa HIV-om u BiH. Poslijedice diskriminacije u ovom slučaju mogu biti pogubne i kada se radi o mogućoj epidemiji HIV-a: ljudi ne žele da se testiraju, a kada čuju za ovakve slučajeve, najviše iz razloga što se boje da će ih svi odbaciti.

Uzroci za ovakvo stajalište su uglavnom neznanje i predrasude. Danas terapija i sam životni vijek HIV-pozitivnih osoba ne predstavljaju toliki problem kao svakodnevna borba sa stigmom i diskriminacijom u našem društvu. Stoga upravo organizacije za pomoć i podršku rade na osnaživanju i vraćanju ranijih osjećaja vrijednosti i kapaciteta, jer određen manjak/bolest ili pak hendikep nije razlog za diskriminaciju u bilo kojem smislu, te i takve osobe zaslužuju dostojanstven i kvalitetan život.

Podaci iz izvještaja Zavoda za javno zdravstvo FBiH

Istraživanje je pokazalo da znanje zdravstvenih radnika o načinima i putevima prenosa HIV-a, kao i drugim činjenicama vezanim za HIV/AIDS, nije na zadovoljavajućem nivou. Samo 17,1% ispitanika zna sve puteve prenosa HIV infekcije kada su u pitanju tjelesne tečnosti, i sličan je nivo znanja po entitetima i Brčko distriktu. Najviši nivo znanja su pokazali doktori medicine, a najmanji stomatološki tehničari.

Da se ubodom komarca ne može prenijeti HIV zna 52,2% ispitanika, nešto više u FBiH nego u Republici Srpskoj i Brčko distriktu, a 60% ispitanika smatra da su standardne procedure sterilizacije dovoljne da se sterilišu instrumenti koji su korišteni kod HIV pozitivnih pacijenata.

92,3% ispitanika zna da osoba koja izgleda zdravo može prenijeti HIV, a da sve trudnice zaražene HIV-om neće roditi bebe oboljele od AIDS-a nije znalo 36,7% ispitanika. 52% ispitanika zna da se infekcija HIV-om sa sigurnošću može detektovati 6 do 8 sedmica nakon inficiranja, a 81,5% ispitanika zna da osoba inficirana HIV-om može živjeti više od 10 godina bez simptoma AIDS-a.

Skoro svi ispitanici (94,1%) su znali da jedan nezaštićen seksualni odnos može dovesti do HIV infekcije, a 60,2% ispitanika zna da se HIV infekcija ne prenosi zajedničkim korištenjem pribora za jelo sa HIV pozitivnom osobom.

Najčešće rizične situacije zdravstvenih radnika u radu sa pacijentom su kontakti sa krvlju pacijenta ili drugim tjelesnim tečnostima preko oštećene kože, zatim ubodi iglom, prskanje u oko ili neku drugu sluznicu, a najrjeđe su to povrede oštrim predmetom.

Procenat zdravstvenih radnika koji u radu primjenjuju sve mjere zaštite od infekcije (u prosjeku 1,2 mjere od 4 ispitivane) je skoro zanemarljiv. Nijednu mjeru, kao i jednu ili dvije mjere, primjenjuje približno po jedna trećina zdravstvenih radnika. Najrjeđe ih primjenjuju laboratorijski tehničari, a najčešće doktori stomatologije. Većina ispitanika(60,4%), je izjavila da ne izbjegava dodirivati odjeću i stvari pacijenata za koje se zna ili za koje se sumnja da žive sa HIV/AIDS-om, zbog straha da bi se mogli zaraziti.

99,5% zdravstvenih radnika u BiH na neki način izražava osudu prema HIV pozitivnim osobama. Ovi zdravstveni radnici su rjeđe imali edukaciju iz oblasti HIV-a, manje znaju o osnovnim mjerama za sprječavanje HIV infekcije na radnom mestu kao i o načinima prenošenja HIV infekcije, te se boje dati injekciju HIV pozitivnoj osobi.

25,5% zdravstvenih radnika u BiH ne smatra da se HIV status pacijenta treba čuvati kao tajna, uz dodatnih 16,2% koji nisu sigurni u svoj odgovor na ovo pitanje. Zdravstveni radnici koji ne smatraju da se HIV status pacijenta treba čuvati kao tajna češće izražavaju osudu prema HIV pozitivnim osobama.

26,2% ispitanika je izjavilo da se boji dati injekciju osobi sa HIV/AIDS-om, bez razlika među profesijama zdravstvenih radnika. 69,3% ispitanika ne bi imalo nelagodu pri pružanju zdravstvene usluge pacijentu koji živi sa HIV-om, dok 25% ispitanika nije sigurno u to.

Većina zdravstvenih radnika (83,9%) je izjavila da osobe posebno izložene riziku (seksualne radnice, injekcioni korisnici droga, muškarci koji imaju seks sa muškarcima) zaslužuju da imaju jednak nivo i kvalitet zdravstvene zaštite kao i drugi pacijenti.

Većina ispitanika (58,9%) smatra da je najčešći način zaraze HIV-om među zdravstvenim radnicima na radnom mjestu, 18,4% se s tim ne slaže, a 21,7% nije sigurno.