"Šta mu je uradila?": Anatomija brutalnih komentara koji normalizuju femicid

Femicid Aldine Jahić u Mostaru ponovo je otvorilo pitanje duboko ukorijenjenih stavova prema nasilju nad ženama. Dok porodice žrtava i javnost traže odgovore, društvene mreže nude zastrašujuću sliku. Umjesto empatije prema žrtvi, na Facebooku niču komentari poput "šta mu je uradila?", "sigurno ga je provocirala", "nije joj ga općina dodijelila", "ko zna kakva je bila" ili "on je značajno ljepši od nje i mogao je ljepšu imati".. Posebno zabrinjava što značajan dio takvih komentara dolazi upravo od žena.

Komentari koji opravdavaju ubistvo žene nisu samo mišljenja na internetu, to su odrazi dubokih, bolnih, opasnih društvenih obrazaca koje hitno moramo mijenjati. Zašto dio ljudi, i to često glasno, opravdava femicid? Zašto je refleks da se krivica prebaci na žrtvu toliko jak?

Društva poput našeg, sa snažnim patrijarhalnim korijenima, decenijama su učila žene i muškarce da je muškarčeva dominacija "normalna", a ženska "poslušnost" poželjna.

Patrijarhalni obrasci i društvena normalizacija nasilja

U takvom kontekstu, femicid se ponekad nesvjesno posmatra kao "ekstremni oblik partnerskog sukoba", a ne kao ono što jeste, zločin motivisan spolom, porivom kontrole i krajnjim izrazom nasilja.

Komentari "znala je kakav je" ili "provocirala ga je" zapravo su nastavak tog obrasca, fokus nije na počinitelju, već na tome da se žena trebala prilagoditi njegovim granicama, čak i ako su nasilne.

Okrivljavanje žrtve je naše društveno naslijeđe

Generacije žena odgajane su uz poruke poput: "šuti da ne naljutiš", "drži porodicu na okupu", "žena mora trpjeti". U takvom modelu, odgovornost za mir, stabilnost i ponašanje muškarca svaljuje se na ženu. Odatle i dolaze "ženski" komentari koji opravdavaju nasilnika, naučeni obrazac zastrašujuće živi i dalje. Žene ponekad brane sistem koji im je zapravo naštetio, jer njegova kritika znači sukob s vlastitim iskustvima i životnim izborima.

Neki ljudi podsvjesno zauzimaju stranu jačega. Prepoznaju njegovu moć i u toj moći vide sigurnost.
Ako opravdaju nasilnika, osjećaju da se svrstavaju uz "jaču stranu", pa u njihovoj logici, i sami postaju sigurniji.

Online fašizam bez posljedica

Društvene mreže dodatno pojačavaju problem. Anonimnost i udaljenost daju ljudima hrabrost da izgovore ono što u stvarnom životu ne bi smjeli. Tako se šokantne, hladne ili brutalne izjave lakše šire i postaju dio javnog diskursa. Veliki broj hejtera na mrežama ne razumije šta femicid jeste, to nije incident, ne svađa, ne "prelazak granice", nego sistemski, rodno uslovljen zločin čiji su uzroci u moći, kontroli i mržnji prema ženskom subjektivitetu.

Kada ljudi ne razumiju fenomen, onda traže obične uzroke, kao što su ljubomora, prevara, svađa. A femicid skoro nikada nije iznenadni čin, on je vrhunac dugotrajne dinamike nasilja, kontrole, prijetnji i dominacije. Komentari na socijalnim mrežama su posebno opasni, jer normalizuju nasilje, jer šalju poruku drugim ženama da će, ako prijave nasilje, biti propitkivane, ismijavane, optužene, jer ohrabruju nasilnike u uvjerenju da društvo ne smatra njihovo ponašanje ozbiljnim zločinom.

Empatija prema žrtvi i preuzimanje odgovornosti počinju od razumijevanja da femicid nema opravdanja. Nikada. Ni u jednoj rečenici. Ni u jednom komentaru.