Srebrenica: Zatvorene pekara, mesnica, stanica, trafika, ostale samo 4 kladionice

U Srebrenici prije rata je nije bilo ni jedne kladionice. Donedavno ih je bilo  sedam, a trenutno ih je četiri i sudeći po broju onih koji se klade, odlično rade. U njima su zaposlene mlade djevojke, vlasnici kladionica nikad nisu tu, a izjava za medije  i fotografisanja unutar kladionica nema, piše u reportaži Deutsche Wellea.

U kladionicama su uglavnom isti ljudi koji se, kako kažu, klade ili vade. To su mahom mladi ljudi, a njih je u Srebrenici sve manje. Možda je i to dio razloga što tri od tih sedam kladionica prestadoše sa radom.

"Samo u prošloj godini otišlo je dvadesetak momaka iz čašijske raje. Otišli su da se više ne vrate za stalno, u Njemačku, na  Maltu ili Englesku. Svi su imali završene neke škole, mnogi i fakultete, ali nisu imali posla i budućnosti u Srebrenici. Ako računaš da danas, na srebreničkom asfaltu (užem jezgru grada prim. aut.) od prijeratnih 7.000-8 000 ljudi živi jedva 1.000 do 1.500 stanovnika onda je 20 mladih u jednoj godini velika brojka. O tome spremam izložbu", kaže mladi Srebrenčanin, sa sarajevskom adresom, uspješan fotoreporter jednog od vodećih BH portala koji je rodni grad napustio prije nekoliko godina iz istih razloga kao i njegova odlazeća raja.

Imala je Srebrenica sve

Prije rata bilo je u Srebrenici zanatskih radnji i trgovina  u kojim se moglo kupiti skoro sve i svašta. U ratu nestade ljudi, a po samom završetku tadašnja vlast poruši cijeli kvart, gradsko trgovačko jezgro ili staru čaršiju sa zanatskim radnjama i dućanima. Znaše se  naredbodavci i nikad za to ne odgovaraše, a u sudskim ladicama još uvijek prašinu sakupljaju zahtjevi za naknadom uništene private imovine.

Srebrenica je nekada imala četiri mesare. Priče o njihovim gazdama ili radnicima i danas žive među starijim Srebreničanima. Dvije privatne kod Mede i Sejfe i dvije "državne" u jednoj bi mesar Mensur zvani "Dušica", rahmet mu duši, bio je to  čovjek koji zbog svojih šala i vedrog duha koje nije gubio ni kad je najteže bilo, zaslužuje posebnu priču. Na izlazu ili ulazu u grad, zavisi  s'koje strane dolazite, bi još jedna mesara u kojoj su najduže radili Jusuf i Aco. Jedino se tu, pored ostalog, moglo kupiti i svinjsko meso.

Zloupotrijebljene donacije

Poslije rata, u nekoliko navrata, bila je mesara u Srebrenici. Otkako je umro Ahmo, čija porodica u tom poslu ima tradiciju, mesara ne radi. Pokušavaše neki da to rade ali svega bi dok traje  novčani podsticaj koji dobivaše od lokalne vlasti. Danas u gradu nema ni jedne mesare. Po meso se ide u deset kilomatra udaljeni Bratunac, a odnedavno ga ima i u gradskom marketu.

Imala je Srebrenica odvajkada i pekaru u sred čaršije. Po gazdi Ostoji se zvala u njegovo vrijeme, a i kasnije kad poslije njegove smrti u njoj radiše drugi. I danas kad je više nema za taj lokal u kojem je sad ćevabdžinica  stariji kažu "gdje je bila Ostojina pekara". Imala je Srebrenica i veliku, industrijsku pekaru koja je pred rat snadbijavala hljebom i pecivima Srebrenicu i okolne opštine. U njenim pogonima danas je privatna fabrika kolača.

Prije pet godina donacijom njemačkih građana u centru grada je otvorena višenamjenska pekara. Lokal je bio lijepo uređen i kao mjesto za druženje mladih. Tu se mogla pojesti pica, kolač, popiti kafa i sok, gledati utakmica. U svom sastavu je imala sve mašine i peći za hljeb i picu, mogla je zaposliti 5-6 ljudi ali kao i mnoge druge donacije u Srebrenici, dođe u pogrešne ruke. Momak, povratnik, kojemu su Nijemci željeli pomoći da zaposli sebe i nekolicinu prijatelja sve to za mjesec dana "raskući", porodade i ode u Švicarsku. U Srebrenici od tada nema ni jedne pekare.

Imala je Srebrenica nekad i mogo drugih specijalizovanih trgovina. Pored odjeljenja robne kuće tekstil i odjeću ste mogli kupiti u nekoliko prodavnica i više malih butika. Kao i u mnogim drugim gradićima, gdje se većina stanovništva poznaje, oficijelni nazivi trgovina ili dućana ne znače ništa, a ljudi ih nazivaju i pamte po imenima vlasnika ili radnika. Tako i danas stariji Srebrenčani znaju za "Svrljig kod Đerija", "Kurjak kod Rize", "Kod Vuke", "Kod Redžepa" i druge.  Danas Srebrenica  ima samo jednu prodavnicu jeftine tekstilne robe sa malom fabričkom greškom.

Bile su ovdje i četiri prodavnice obuće. "Borovo kod Pecelja", Beogradska kod Halide", "Kod Save" i ona u robnoj kući. Danas nema ni jedne, u Bratuncu je najbliža.

Zanatlije

Srebreničke nekadašnje zanatlije ili esnafi kako se ovdje ponekad kaže svaki za sebe su posebna priča protkana sjećanjem na dogodovštine i šale koje su svakodnevno zbijali na tuđi ali i na svoj račun. Aco i Sadik su bili "sajdžije" ili časovničari, još i zlatari. Nurija bijaše samo sajdžija, a Sakib samo zlatar. Mustafa je bio bojadžija i majstor sviranja na primu. Slobodan sodadžija je pravio  i prodavao sokove, klakere i soda vodu. Ragib i Kemo su bili legendarni slastičari, nešto kasnije i Neset. Adem i njegova Olga za svog radnog vijeka kao fotografi zabilježiše desetine hiljada srebreničkih likova i prizora.

Pred rat su se tim poslom još malo bavili Kemo i Jusuf. Najbolja odijela su krojili i šili Alija i Kadrija, a Kadrija je uz to bio i strastveni ribar. Voće povrće i što-šta drugo u svojim piljarama su prodavali Ibro "Al Kapone" i Ibro "Popaj" te Mujo "Šiptar". Pamte se u Srebrenici još Hamed, Nazif i Ćerim, moleri koji svojim četkama ofarbaše i okrečiše stotine hiljada kvradratnih metara zidova, odškolovaše brojnu djecu. Pamte se Cana i Jovo vunovlačari. Na mnogim kućama u Srebrenici i danas je stolarija koju svojim rukama, sa manjkom ponekog prsta, praviše Hakija, Avdo Tepo i Avdo "Tvrdokora", Tikomir ili Sreten.

Obućari ili šusteri su opet bili "baška", posebni. Osim što se u njihovim radnjama popravljala obuća to su bila i mjesta gdje se okupljala raja različitih generacija i zanimacija.  Kod najstarijeg šustera Hasana se okupljala  elita starijih, uglednijih Srebrenčana koji su najveći dio života proveli u smijehu i bezazlenim šalama na tuđi ili svoj račun. Oni su njegovali jedan poseban duh Srebrenice o kojem se gotovo neizostavno i danas priča čim se na jednom mjestu nađu dvojica ili više starijih čaršilija (Srebrenčana starosjedelaca prim aut). Kod Đerija su se okupljali ljubitelji filmova i tu su se danima prepričavale scene iz vesterna posebno, a nerijetko se i o lijepim ženama vodio eglen (razgovor).

Od oca Rifeta Sejfo i Amir naslijediše zanat, ljubav prema druženju, šali i dobroj kapljici,  a nadimak "flekica" dobiše po gumenoj zaštiti ženskih štikli za koju su bili specijalisti. Amir to i danas radi i usput za raju, svira harmoniku ali u Kladnju gdje ga je rat odveo.

U obućarskoj radnji kod rahmetli (pokojnog) Saliha "Bibera" svaku veče je bilo sijelo. Meze, piće i priče o fudbalu i koječemu drugom. Sijeldžije su se mijenjale ali stalni su bili Biber i Brano "Bankar" za koje mnogi Srebrenčani kažu da i danas, zajedno na onom svijetu, negdje akšamluče ( sjede u večernjim satima uz meze i piće prim aut).

Za frizure Srebrenčanki i Srebrenčana brinuli su se tradicionalno Ustići,  hadžija Enez pa njegova kći Zejneba i sinovi Omer i Meho, a danas unuk Ahmed. Muškarce su šišali i brijali još Esed i Meho "Prognoza", dok su Vera i kasnije Sabiha uljepšavale žene.

Treba li reći da danas osim brice Ahmeda, sina Mehinog i unuka Enezovog u Srebrenici nema ni jednog od ovih ali ni drugih, da se bave ovim zanatima, u svojim radnjama dočekuju mušterije i druže se.

Nema danas na teritoriji opštine Srebrenica još mnogo toga. Nema čak ni jedog kioska ili trafike sa novinama. Od prije nekoliko dana zatvorena je i prodaje se  međugradska autobuska stanica. Prije rata sa njenog perona bilježilo se više od stotinu polazaka dnevno, danas jedva desetak.