Slučaj 'Neretva': Nacionalna glazura i finansijska suština

Potaknuti viješću da je antologijski partizanski film Bitka na Neretvi redatelja Veljka Bulajića odnedavno ozvaničen kao hrvatski film u vlasništvu produkcijske kuće Jadran film, kontaktirali smo Nebojšu Jovanovića, historičara filma, sa molbom da prokomentira slučaj sa kulturološkog i pravnog stanovišta.

Podsjetimo: Jadran film i Veljko Bulajić obznanili su protekle sedmice da Bitka na Neretvi, filmski spekrakl snimljen 1969, od sada službeno pripada hrvatskoj kinematografiji i da će se na međunarodnoj sceni prikazivati kao film hrvatskih autora. Veljko Bulajić pravda to činjenicom da su do sada mnogi svojatali ovaj film, prikazujući ga širom svijeta, a da za to autori nisu bili adekvatno obeštećeni autorskim pravima.

Nebojša Jovanović u izjavi za Radiosarajevo.ba kaže: 

"Vijest zaista zvuči kao da dolazi s news.bara ili njuz.neta, ali rekao bih da je to tako jer je neprecizno sročena. U njoj se brkaju dvije stvari 

Najsenzacionalniji dio vijesti kaže da je Bitka na Neretvi sada i službeno hrvatski film. Pa taj film je uvijek bio i hrvatski film jer je  zagrebački Jadran film bio jedno od jugoslavenskih filmskih poduzeća koji su koproducirali film s filmskim kućama iz Italije i Zapadne Njemačke. Zato Bitka na Neretvi, iz ugla historije filma, pripada i jugoslavenskoj, i bosanskohercegovačkoj, i hrvatskoj, i talijanskoj, i njemačkoj kinematografiji. 

Danas se nekako protura ideja da film može ili mora pripadati samo jednoj kinematografiji: kažete li da je neki film hrvatski, to onda znači da nije bosanskohercegovački ili jugoslavenski, što je apsurdno. Vođeni tom isključivom nacionalnom logikom, neki filmski kritičari, historičari, pa i sami filmski radnici već neko vrijeme zatiru pojam jugoslavenskog filma. 

Beogradski filmski kritičar Bogdan Tirnanić je o tome govorio kao o filmskom razgraničenju. Tom prilikom je rekao i da će bh. kinematografija najgore proći, jer će je razgrabiti srpska i hrvatska kinematografija. Nažalost, Tirnanić nije kritizirao filmsko razgraničenje, nego ga je podržavao. Nije bio jedini. 

Ako je čak i jedan takav kritičar poput Nenada Polimca tvrdio da filmovi koje je producirala Bosna film, poput Kozare ili Pod sumnjom, trebaju biti uvršteni u korpus hrvatskog filma, zar nas onda treba čuditi da, recimo, neki mladi kritičari u Srbiji smatraju da je Most Hajrudina Krvavca srpski film. Sve samo zato što se kritičari trude dokazati da film posreduje nekakve nacionalne vrijednosti, nekakvu etno-nacionalnu bit, ili jer ga je režirao “naš autor”. 

Rebeccu je režirao Britanac Alfred Hitchcock, u filmu su glumili Britanci Joan Fontaine, Laurence Olivier, i George Saunders, film je snimljen prema romanu britanske spistaljice Daphne Du Maurier, smješten je u milje britanske aristokratije... Ali, Rebecca je američki film, jer je u njega uložen američki novac. Kritičara koji bi ga proglasio britanskim kolege bi ismijale. 

No, ono čega se pametni filmski historičari i kritičari drugdje stide, u post-Jugoslaviji prolazi i postaje norma. Srećom, postoje i kritičari koji su upozoravali na ovakve zloupotrebe, poput Marcela Štefančiča ili Hrvoja Turkovića. Jako mi je žao što jučerašnja vijest zvuči kao da ju je sročio Nenad Polimac u drugoj polovici 1990-ih.

Kako je onda došlo do ovoga? Jednostavno, Bitku na Neretvi produciralo je pet filmskih poduzeća: Bosna film i Kinema iz Sarajeva, Jadran film iz Zagreba, te jedna talijanska i jedna zapadnonjemačka filmska kuća. To je bila većinska jugoslavenska koprodukcija, u kojoj je glavni producent bila Bosna film. Bosna film i Kinema odavno ne postoje, Jadran film je jedini producent filma koji postoji i danas. 

To nas vodi do onoga što je, po meni, ključni sadržaj jučerašnje vijesti. Ispod nacionalne glazure, krije se Bulajićeva borba za autorska prava. Zato je ovo mali korak za hrvatsku kinematografiju, jer je, ponavljam, Bitka na Neretvi uvijek bila i hrvatski film, ali je veliki korak za Veljka Bulajića. Nadam se, i za ostale filmske autore koji su se žalili da su privatizacijom Jadran filma ostali zakinuti. 

Bitka na Neretvi bila je Jugoslovenski kandidat za Oscara, a osim tadašnje elite domaćih glumaca predvođene Milenom Dravić, Ljubišom Samardžićem, Batom Živojinovićem i Borisom Dvornikom, u filmu su igrale i međunarodne zvijezde: Yul Brynner, Franco Nero, Sylva Koscina i Orson Welles

Naime, filmovi koje je Jadran film snimio u socijalizmu, u tranziciji su završili u privatnom vlasništvu. Krsto Papić je sve do svoje nedavne smrti upozoravao da je to de facto pljačka, borio se protiv toga, pisao je o tome i Evropskoj filmskoj akademiji, pisao je o tome u svojoj posljednjoj poruci … Iz Jadran filma su odgovarali da oni uredno ispunjavaju sve obaveze prema autorima, no čini se da je tek Bulajić uspio postići dogovor s tom kućom. Što ipak ne iznenađuje, jer ipak je u pitanju veliki maher kada je u pitanju novac", zaključuje Nebojša Jovanović svoju izjavu za Radiosarajevo.ba 

A kolika je karizma u to vrijeme vladala oko Veljka Bulajića i snimanja filma svjedoči i činjenica da je internacionalni plakat za 'Neretvu' uradio Pablo Picasso. Otac kubizma, koji je iza sebe ostavio nekoliko hiljada dijela, potpisao je samo dva filmska plakata - onaj za film Andaluzijski pas iz 1929, te plakat za film Bitka na Neretvi, snimljen 1969. Savremenici se sjećaju da je, umjesto honorara za ovaj plakat, slavni umjetnik dobio sanduk probranih jugoslovenskih vina. 

Picassov plakat i scene iz filma pogledajte u našoj fotogaleriji

Pripremila: Vesna Andree Zaimović,
Radiosarajevo.ba