Sarajlija Bobo: Od imanja Rockefellerovih, do života bez krova nad glavom

Ponekad tu prodaje svoja djela, a njegov osnovni izvor prihoda je dobrovoljni prilog za dekorativne dječije balone koje svakodnevno izrađuje. Za Radiosarajevo.ba, ispričao je svoju  životnu priču koja se proteže od Europe do Amerike i nazad. Njegovih slika, tvrdi, ima po cijelom svijetu. Po struci mašinski tehničar, u duši umjetnik, u srcu Jugosloven i još kaže, dobar k’o pravi Bosanac.

Sedamdesetogodišnji Slobodan Bobo Kresoje je poliglota, govori engleski, njemački i poljski jezik. Cijeli svoj radni vijek proveo je u struci, ali nikada nije odustajao od umjetnosti. Imao je sve u životu i dobro zarađivao sve do ponovnog dolaska u Sarajevo s početka 2000-tih kada dotiče dno i ostaje bez ičega. Godinama živeći u ruševini na Dolac-Malti prilagodio se životu bez krova nad glavom.

“Bio sam u velikim problemima, živio sam u ruševini bez vrata, prozora, struje, nije u njoj bilo ništa. Jednog dana, dok sam pravio balone, prišla mi je gospođa Erna Ibrahimović, direktorica tvornice elektro-opreme TEO i donijela vruću pitu. Nakon što sam joj ispričao svoju životnu priču, za nekoliko dana smjestila me je u iznajmljeni stan na Grbavici. Pitala me je gdje živim, rekao sam da živim kao Rambo u ratnom skloništu. Uplatila mi je kiriju za šest mjeseci unaprijed. Nakon toga nastavila je uplaćivati i tako sam zbrinut do 15. juna”, govori Kresoje svjestan da je pred njim još jedan veoma težak period.

Za novi privremeni dom koji je našao mora skupiti 150 KM što u njegovom slučaju nije nimalo lako. Bez obzira na vremenske prilike on svaki dan za djecu izrađuje balone i u prosjeku, kako kaže,  zarađuje od osam do deset maraka.

“Zbog problema sa žuči moji obroci se odavno svode na komad pite i supu. Poželio sam ćevape, jest ću ih ponovo nakon operacije. Naručen sam 29. juna u Vojnoj bolnici (Opća bolnica “Abdulah Nakaš”, op.a), u kojoj sam i rođen. Sad mi je najveća briga gdje ću spavati 16. juna”, govori Kresoje te otvara dušu za Radiosarajevo.ba.

 Rođen je u Sarajevu kao dijete visokog oficira JNA, koji ubrzo dobija prekomandu za Ljubljanu, zatim Pakrac i Križevce. Slobodan je Osmu i Devetu gimnaziju pohađao u Zagrebu, nakon čega sele za Beograd. Osam godina živio je u Njemačkoj, a jedno vrijeme bio je nastanjen u Bečaju, odakle 1979. godine odlazi u Ameriku.  

“Otac je želio da budem vojno lice, međutim ja ne volim uniformu. Napustio sam gimnaziju i završio Mašinsku tehničku srednju školu. Precizni alatničar bio sam cijeli život i volio sam taj posao do neba. Iz prvog braka sa suprugom Dobrilom imam kćerku i dvije unuke, koje danas žive u blizini Leskovca. U drugi brak stupio sam 1983. godine s jednom Amerikankom. Veliku podršku uvijek sam imao od svoje sestre Slobodanke, ona sada živi u Trinidadu. Jako je inteligentna i lijepa. Bila je miss Beograda i miss Gvajane. U Americi sam živio u Newtownu, saveznoj državi  Connecticut, divna mala provincija”, priča Kresoje.

Radio je, nastavlja Slobodan, u struci i imao najbolju platu u firmi, u prosjeku 17 dolara po satu.

“Kasnije sam u jednoj firmi bio menadžer, a nakon toga otvorio sam “Boba’s & Art Decoration Company”.Petnaest godina bio sam član American Art  Association. Izlagao sam širom Sjedinjenih Američkih Država  i osvojio sam dosta zlatnih nagrada, nešto  i srebrenih” prisjeća se Kresoje.

Tako je dospio i na imanje  Rockefellerovih.

“Na njihovom imanju u blizini New Yorka nas deset umjetnika radilo je 18 dana. Crtali smo latice i cvjetove na plafonima i nikad se više ni bi vratio ni jedan od nas. Od njih nismo dobili ni sok, a gdje smo pravili dekoracije za svadbe više smo čašćeni nego što smo pogodili posao”, tvrdi Kresoje.

Američkom životu okrenuo je leđa zbog želje da se ponovo zbliži s kćerkom te se 2001. vraća u Srbiju.

“Nisam je vidio 19 godina. Došao sam u Srbiju i nikada više nisam pomislio da se vratim. Bio sam kod bivše supruge tri mjeseca, a onda sam otišao sam u Vojvodinu gdje sam najviše radio slikanje i mozaike po  kafićima , restoranima, hotelima i školama. Podučavao sam djecu engelski jezik”, priča Kresoje koji dvije godine kasnije dolazi u Sarajevo gdje je trebao pokrenuti proceduru za ostvarivanje američke penzije koju ni do danas nije uspio regulisati.

Međutim, stvari se izmiču kontroli.

“Dok sam imao novaca živio sam u hotelu na Baščaršiji. Trošio sam pare, mislio sam da će trajati, ali nikada nisam pomislio da se vratim u Srbiju ni Ameriku. Ja sam čovjek dobre duše, kao pravi Bosanac. Pola svijeta sam prošao nigdje nema boljeg naroda kao ovdje niti bolje pjesme od sevdalinke. Kada sam upao u krizu tri noći po zimi, snijeg pada vjetar duva, spavao sam sjedeći na tramvajskoj stanici na Baščaršiji” priča Kresoje sa suzama u očima.

Za svoje Bosance ima samo riječi hvale.

“Bilo mi je jako teško da nazovem nekoga od familije i da kažem nemam da jedem. Moja situacija je bila sve gora, bio sam neokupan, sve što sam imao od garderobe propalo mi je, ljudi su me hranili na ulici. Završio sam u toj ruševini. Jedno vrijeme preživljavao sam od hrane koju su iz granapa izbacivali na smeće. Možda sam tada i dobio heliko bakteriju” ističe naš sagovornik.

Ne puštajući nas da se rastanemo Kresoje nam otkriva još nekoliko svojih želja.

“Imam želju da napišem dvije knjige i da uradim mnogo slika koje bih da ostavim unukama. Ne bih ih prodavao čim ne bih morao. Volio bih napisati autobiografiju i knjigu koja bi se zvala Evelin. To je istinita priča o Portorikanki, djevojčici koju je majka upucala s dva metka kada je imala 3 godine. Našao ju je čuvar jednog objekta, krvava je držala lutkicu u ruci. Odrasla je po domovima. Bila je prostitutka, skinula se s droge.Pomogao sam joj da otvori salon ljepote u New Yorku, sve sam uradio za nju da je izbavim s ulice”, tvrdi naočigled umorni Kresoje.