Sjećanje na velikog Skendera Kulenovića: "Baci još jedan joj grumen zemlje…"

Danas se navršava 116. godišnjica rođenja Skendera Kulenovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika.

Ovog velikana naše književnosti danas se prisjetila Nacionalna i univerzitetska biblioteka (NUB) Bosne i Hercegovine, čuvar bosanskohercegovačkog sjećanja i baštine.

Skender Kulenović rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu. Nakon naglog osiromašenja obitelji (agrarna reforma 1920.) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju.

U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule u gimnazijskom listu Hrvatskoj vili). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. Godine 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ.

Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine mladim intelektualcima iz Bosne Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.

Godine 1941. stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove "Krajiški partizan", "Bosanski udarnik", "Glas" i "Oslobođenje".

Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje "Novo doba", "Pregled", "Književne novine" i "Novu misao". Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane "Nove misli" kažnjen je i postavljen za korektora u "Borbi".

Godine 1955. prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta. Jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj "Prosveti".

Preminuo je 25. januara 1978. godine.

U čast našeg velikana objavljujemo jednu od njegovih najpoznatijih pjesama:

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda

ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu

nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,

i zapamti ih vjerno u svakom svom vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,

da vidiš kako se ona sahranjivala u te,

da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima

kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere

taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,

i humku što raste kao grijeh – obiluje tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,

stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.

Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

IZVOR: Skender Kulenović, Pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1983, str. 185.