Sestra sarajevske heroine Aide: Svim srcem podržavam inicijativu da se knjige vrate Vijećnici

"Svim srcem podržavam inicijativu da se knjige vrate Vijećnici, i Vijećnica knjigama", kaže za Radiosarajevo.ba prof. dr. Amila Buturović, sestra sarajevske heroine, rahmetli Aide Buturović, koja je poginula spašavajući knjige iz agresorskih fašističkih lomača augusta 1992.

Profesorica Buturović, inače profesorica historije religije i kulture na Odjelu za humanističke nauke na Univerzitetu York u Torontu, oglasila se nakon današnjeg teksta autora Faruka Vele na portalu Radiosarajevo.ba, gdje se snažno podsjeća na veliki dug prema žrtvi Aide Buturović, kojeg se sjećamo i ovih dana kada su bh. pisci i intelektualci iznova zahtijevali povratak knjiga u Vijećnicu.

Čin prkosa

Podsjetimo, pokrenuta je i peticija za povratak Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB) u Vijećnicu, koju su do sada potpisale stotine uglednika. Upravo ovu peticiju je uvažena stručnjakinja danas, također, podijelila na mrežama.

"Kao historičar, naravno, mogu ponuditi očiti historijski razlog: to je bila biblioteka prekinuta u svom radu. Obnovili smo džamije, crkve, stambene zgrade i mostove kako bi ponovno služili svrsi za koju su podignuti. Svaka obnova je bila čin prkosa uništenju, genocidu i agresiji devedesetih godina", kazala je prof. dr. Amila Buturović, te dodala:

"No, Vijećnica nije vraćena svojoj predratnoj funkciji, upravo onoj funkciji zbog koje je i srušena. Umjesto toga, oduzeta je i prenamijenjena, navodno u ime autentičnosti. To objašnjenje nije adekvatno, a ni iskreno. Vijećnica nije srušena jer je imala administrativnu funkciju ili što je bila gradska uprava; srušena je jer je bila biblioteka koja je u sebi čuvala znanje, sjećanje i arhive naše zajedničke historije."

Čuvari znanja

Postoji, kako veli, naravno, i kulturološki i ljudski razlog.

"Vijećnica predstavlja znanje, intimu knjiga kao čuvara tog znanja i riznicu sjećanja. Riskiramo da to znanje bude prepušteno nekim centrima podataka za umjetnu inteligenciju koji eksploatiraju našu vodu i naš okoliš, a 'obećavaju' da će pamtiti umjesto nas, za nas. Voljela bih da se mi sjećamo sebe čitanjem, dodirivanjem knjiga, stvaranjem taktilnog odnosa s onima koji su ih napisali, upravo u tom prostoru koji nas podsjeća koliko su te knjige bile važne da se njih skoro dva miliona moralo spaliti. Mnogi od autora tih historijskih knjiga bili su ušutkani, osramoćeni ili kažnjeni zbog svojih ideja. Čitajući njihove riječi, susrećemo ih kao ljudska bića i u tom susretu prepoznajem nešto od sebe. Vijećnica treba da bude mjesto tih susreta između generacija koje su prošle, koje su sada tu i onih koje još dolaze, a koje ujedinjuje ljubav prema pisanoj riječi", istakla je.

Šta smo mi spremni učiniti?

Snažno se prisjetila rahmetli Aide i njezine najveće žrtve – za knjige, knjige iz Biblioteke u Vijećnici.

"A moram ponuditi i vrlo osoban razlog, a to je sjećanje na moju stariju sestru Aidu Buturović, koja je bila bibliotekarka u Vijećnici i koja je ubijena na dan kada je Vijećnica paljena. Aidino požrtvovanje za knjige nije bilo samo radi njene ljubavi prema knjigama nego i radi razumijevanja njihove važnosti za naš identitet, za našu pripadnost ovom prostoru, što znači i za našu savjesniju budućnost. Sjetimo se i zapitajmo se koliko bismo mi bili voljni učiniti za zajedničko dobro?", upitala je, na kraju, prof. dr. Amila Buturović.