Saša Madacki: Libropstipatio academica

Piše: Saša Madacki, Školegijum

Ključne riječi: bibliotečka opstipacija, povrat otuđene imovine, bibliotekarov nemoćni gnjev, anksioznost, tvrdoglavost, bonton, lijepo ponašanje.

Sažetak

U ovom krajnje promućurnom radu iz kliničkog bibliotekarstva autor donosi opis i etiologiju ove vrlo raširene bolesti. Libropstipatio academica ili pretjerano zadržavanje knjiga od strane nastavnika i studenata sa vrlo malim pražnjenjem privatne biblioteke prema visokoškolskoj biblioteci (prosto rečeno: vraćanje na vrijeme posuđenih primjeraka) su razmotreni, detaljno opisani, kao i preporučena terapija.

Ključne riječi: opstipacija, bibliotečka opstipacija, povrat otuđene imovine, bibliotekarov nemoćni gnjev, anksioznost, tvrdoglavost, bonton, lijepo ponašanje

Uvodna razmatranja

Libropstipatio academica ili akademskia knjigopstipacija je otežano pražnjenje privatne biblioteke nastavnika i studenata sačinjene mahom od posuđenih knjiga iz visokoškolske biblioteke. Ovaj sindrom je u kliničkom bibliotekarstvu nedovoljno ispitan, jer se sve do sada smatrao tabu temom. Fenomen je sveprisutan, o njemu se tiho govori u javnosti, a glasno u prostorijama u kojima se nalaze samo bibliotekari. Govor zamire kada se pojavi nastavnik. Tada se dešava Dr Džekil/Mr Hajd sindrom (engl. Dr. Jekyll and Mr. Hyde; srp. J... lud zbunjenog), te se bibliotekar pretvara u servilnog nasmijanog i veselog poslužitelja sa krilaticom „ma samo uzmite, vratićete, jel' da?“. Ovdje potpuno ostaje nejasno zašto bibliotekar izgovara tu rečenicu kada je potpuno svjestan (i na kognitivnom i na emotivnom i na socijalnom nivou) da taj netom posuđeni primjerak nikada neće biti vraćen. Zapravo tu nastaje spona između materijalno odgovornog bibliotekarstva i bibliopsihologije. No, da bismo u potpunosti mogli rastumačiti ovo patološko stanje moramo krenuti od etiologije bolesti.

Istorija bolesti

Libropstipatio academica je bolest koja se u Evropi počela javljati sa pojavom biblioteka sa otvorenim pristupom građi. Bolest je skoro bila nepoznata u srednjem vijeku u tzv. samostanskim bibliotekama, jer su knjige bile vezane lancima za police. Tu je i Vatikan odigrao ključnu prevenciju ove bolesti izdavanjem lijeka koji se zvao Index Librorum Prohibitorum (popis zabranjenih knjiga). Kad knjige nema - nema se šta ni zdipit iz biblioteke bio je moto tadašnjih bibliothecariusa. Otvaranjem javnih biblioteka i labavljenjem vatikanskog indeksa, knjigoopstipcijska bolest se počela širiti kao kuga. Od ove opake bolesti stradalo je jako puno biblioteka, koje se nikada nisu oporavile. U novije vrijeme (Sozialismus und Postsozialsimus Daytonius) ovaj sindrom je u uskoj vezi sa još jednom opakom bolešću, a to je Egomania universitas studiorum ili stvaranje paralelnih svjetova, gdje korisnici otuđe toliki broj knjiga iz biblioteke da su skoro pa spremni otvoriti privatnu javnu biblioteku. U našem dijelu Evrope registrovani su slučajevi gdje pojedini korisnici imaju na zaduženju po tri-četiri hiljade knjiga na reversima, koje nisu spremni vratiti ni nakon odlaska u penziju ili nakon smrti (detaljnije vidi u: S. Madacki: Zagrobni život i biblioteke, Matica bibliotečka, 1959; S. Madacki: Oziris, knjige mrtvih i scene iz svakodnevnog bibliotečkog života u grobnicama Starog i Srednjeg carstva, Institut za biblioegiptologiju, 1972.).

Terapija

Terapija je vrlo teška, a odluku za provođenje terapijskih postupaka bibliotekari vrlo rijetko, skoro nikada, ne donose. Iako je bolest vrlo izlječiva i u teoriji nisu identificirane zapreke za uspješno ozdravljenje, bibliotekari su prestrašeni iniciranjem procedure zbog straha od odmazde i gnjeva oboljelog (nuspojave). Naime, terapija zakonom pretpostavlja slanje opomene nemarnom korisniku (prve, druge i treće) i uspjeh u pročepljenju. No, u praksi se dešava da nakon prijema opomenicina oboljeli zgužva i podere datu terapiju, te razvija agresivno ponašanje i prijeti bibliotekaru otkazom iz službe (najdrastičnija nuspojava), ili ide u drugu krajnost – ignorisanje i melanholiju sa ponekim zluradim osmjehom. Na Balkanu uspješni rezultati terapije nisu registrirani.

Povrat zadužene građe (pražnjenje privatne biblioteke) se i u kulturnom smislu smatra budalaštinom, odnosno to je jedini slučaj otuđenja državne imovine koji se ne smatra krađom. Zanimljivo...

Tekst prenosimo sa onlista za školsku praksu, Školegijum.