Prvi slučaj institucionalizovane homofobije u BiH

Tekst prenosimo sa portala Queer.hr. 

Maja iz Tuzle prošla je kroz nevjerovatnu priču – od poljupca s djevojkom završila je na sudu. Rasplet prvog LGBT slučaja institucionalne homofobije u Bosni i Hercegovini ipak je pozitivan – Maja je oslobođena optužbi. Mada – koliko se može shvatiti pozitivnim slučaj u kojemu je djevojka završila na sudu zbog kratkog poljupca sa svojom partnericom? Ipak, njezine riječi, kojom opisuje priču, jasno govore o hrabrosti s kojom je kroz nju prošla i poručuju kako svi mi u sebi možemo naći snagu da stanemo iza onoga što jesmo.

Maja je započela izlazak u Sarajevu sa svojom djevojkom i prijateljicom. Ono što je započelo kao vedra zabava, nije međutim tako i završilo. Opisala nam je slijed događanja:

Maja: Dana 21.12.2010. godine u kafiću Korner u Sarajevu oko 22:30 bila sam s prijateljicom i svojom tadašnjom djevojkom i poljubile smo se. Nedugo nakon toga nam prilazi osiguranje i govori mojoj djevojci da moramo izaći iz lokala. Njih dvoje se nalaze dva metra ispred našeg stola, ali mi čujemo što joj govori. Iza njega se jako brzo pojavljuje vlasnik kafića i obraća joj se: „Jeb** ti mater, marš iz lokala!“ Tada su stvari izmikle kontroli. Moja djevojka se razljutila i tada je krenuo fizički obračun.

Kada smo došle sebi, ostale smo pričekati policiju jer nam je rečeno da dolazi, s namjerom da sve prijavimo. Moja prijateljica i ja čekamo ispred lokala dok nam se moja djevojka gubi iz vida. Čujemo buku, okrećemo se i ugledamo policajce i nju. Prilazimo im. Tada sam vidjela i dvije policajke koje su stojale sa strane. Trojica policajaca i moja djevojka su raspravljali izuzetno ružno, što mene i moju prijateljicu ostavlja u šoku.

Q.hr.: Kako je uopće došlo do toga da se umješala policija? Kako su oni reagirali na vaš dio priče?

Maja: Moram naglasiti da uopće ne znam kako je došlo do toga, samo pamtim sljedeću scenu kada se zaštitar i moja djevojka naguravaju sve jače i jače. Jako brzo on ju je odvukao do vrata koja vode izvan lokala. Tada ja prilazim jer se njih dvoje smiruju i molim zaštitara da joj priđem i da je smirim. Grlim ju i kažem joj da je sve u redu i da izađemo. Međutim sve je već izmaklo kontroli, ona me odguruje i gura zaštitara a tada iz drugog kraja kafića ugledam mladića koji trči prema njoj, zalijeće se u nju i izbacuje je na stepenice ispred lokala (kafić je u podrumu, tako da stepenice vode prema gore), prilazim da je podignem i tada me isti mladić gura na stepenice zajedno s njom. Tada sam izgubila snagu i moja prijateljica nas podiže i vodi van.

Uskoro se i nama policajci obraćaju i vičući na nas ponavljaju kao pokvarena ploča: “Dajte nam osobne, dajte nam osobne…!“ Upozorila sam ih da se ponašaju jako neprimjereno i da ćemo ima dati osobne iskaznice čim se smire. Ali jačina glasa policajaca se povećava i dolazi do vike i zastrašivanja, unošenja u lice, ponovo a riječima: “Dajte nam osobne, dajte nam osobne…“ Uplašena sam izvadila osobnu, a to su učinile i moje djevojka i prijateljica. Istoga trenutka prestaje vika i čim su zapisali podatke udaljuju se od nas iako ja od njih zahtijevam da nas saslušaju i da damo izjave jer smo napadnute.

Q.hr: Kako si saznala da je pokrenut postupak? Na osnovu čega si terećena?Rekla si da je zaštitar na kraju dao iskaz u kojem ti je iskazao podršku?

Maja: Nakon 6 mjeseci, točnije na moj rođendan, dobivam zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka jer smo se ja i moja djevojka kao prvo navodno jako neprilično ponašale i remetile javni red i mir time što smo ljubile (jasno je naznačeno), te da sam ja psovala zaštitara.

Kasnije sam uspjela dobiti i službeni izvještaj koji je od početka pa do kraja čista izmišljotina (u kojem je čak navedeno da sam psovala policajce). Nakon toga obraćam se svim uredima i organizacijama za ljudska prava gdje mi govore da sam kriva i da ću platiti kaznu, te da naš sistem nije spreman na ovakvo nešto i da ću sigurno biti proglašena krivom. Na sud dolazim 19.01.2012. g. Gdje zatičem predstavnika MUP-a zajedno sa zaštitarem iz onoga lokala kako pričaju kao stari prijatelji. (prisutna na suđenju je bila i predstavnica OSCE obavljajući monitoring)

Međutim, kada je sve počelo i kada sam sve ispričala, zaštitar je nakon mene rekao istinu i time sam oslobođena krivnje – kao i on (on je bio terećen da mi je psovao što nije istina jer kao što sam ispričala mi nismo razmijenili ni riječ, a kamoli psovku) Na početku suđenja prvu riječ je imao predstavnik MUP-a. koji je pokušao sakriti činjenicu da pod remećenjem reda i mira navode ljubljenje između mene i djevojke, na što sam ja naravno upozorila sutkinju pa je to ispravljeno.

Zbog toga mislim da se zaštitar odlučio na kraju obratiti mi se i rekao je: „Majo, želim reći da meni niste smetale. Ja sam morao raditi svoj posao. (Gazda mu je rekao da nas izbaci) Svatko ima pravo da se slobodno voli i ja to podržavam.“ Meni je to puno značilo.

Dodao je da je naše ljubljenje (riječ je bila u tome da smo se mi samo jednom vrlo kratko poljubile u usta) bilo krajnje drsko i neprilično te da smo uznemiravale gošće i goste lokala i svima smetale i da su oni za poziv da se dvije djevojke ljube i da su zbog toga intervenirali.

Pustila sam suzu tada i osjetila pobjedu. Sutkinja je rekla da smo oboje oslobođeni odgovornosti.

Q.hr.: Imaš li dojam da je sutkinja bila kritična spram ponašanja policije? Je li presuda bila na neki način njezina izjava o neprihvaćanju takvog ponašanja od strane institucije policije?

Maja: Sutkinja je po meni uradila dobar posao, ali ne i odličan. Mislim da nije ni očekivala da ću pružiti veliki otpor kakav jesam taj dan. Trebala je pozvati na odgovornost MUP, prozvati ih zbog nestručnosti, nekorektnosti i zbog kršenja ljudskih prava u kojem su neposredno sudjelovali i podržali, ali nije. Ali da se nalazimo u pravno uređenoj državi, ja ne bih nikada ni dobila poziv na sud – pod navodom da sam remetila javni red i mir.

Q.hr.:Unatoč tomu što nije došlo do negativne presude, ipak je apsurdno da si se uopće našla u takvoj situaciji. Možeš li s obzirom na to uopće doživjeti odluku sutkinje kao neku zadovoljštinu? Ili prevladava ogorčenje?

Maja: Prošlo je već godina i nešto nakon te večeri za koje vrijeme sam ja ulagala žalbe, tužbe, prijave protiv policijskih službenika… razgovarala sa svima za koje sam mislila da im je posao zaštititi ljudska prava, tako da sam, kada sam čula od sutkinje riječi „oslobođena odgovornosti“, osjetila navalu adrenalina i narednih par dana sam bila euforična, plakala sam od sreće… Smatrala sam da sam obavila svoj posao do kraja. I da je istina i pravda zadovoljena.

Ali kako prolaze dani, shvatila sam da ništa nije gotovo, i da mi se sutradan isto može desiti, a da opet ne dobijem zaštitu od onih čiji je to posao. Tako da je zaključak da imam pomiješane osjećaje. Zadovoljštinu sam dobila od zaštitara kada mi se obratio u sudnici.

To je za mene veliki trenutak. I to što sam sutkinji na pitanje jesam li udana odgovorila glasno i jasno, u sudnici: Ne. Ja sam lezbijka.

Q.hr.: Kakva je situacija općenito u Bosni? Imaš li osjećaj, nakon ovog slučaja, da ipak postoji određen stupanj institucionalne zaštite?

Maja: Ne mogu baš procjeniti je li stanje bolje u Tuzli ili Sarajevu, ali sam sigurna da je ovo korak prema boljemu. To osjećam. Rečeno mi je da je ovo prvi slučaj koji će biti u BiH s takoreći LGBT ‘tematikom’, pa sam sigurna da presudom u kojoj sam oslobođena odgovornosti, Mup je izgubio borbu u homofobiji, a ja dobila borbu, za sebe, ali sigurna sam jednim dijelom i za LGBT osobe.

Q.hr.: Što te najviše zasmetalo u čitavoj situaciji? Gdje misliš da su tvoja prava i dostojanstvo najviše povrijeđeni?

Maja: Najviše me bole laži. Što sam pozvana na odgovornost iako sam ja ta koja sam napadnuta. Boli me apsurdnost. Boli me glupost, nesposobnost MUP-a.

Q.hr.: Hoće li ovaj slučaj promijeniti način na koji se ponašaš u javnosti? Na koji način?

Maja: Promijenilo je već. Ali na bolje. Policijski službenici ne znaju da su mi u biti učinili uslugu. Nakon svega postala sam znatno otvorenija u svojoj seksualnosti, i puno hrabrija. Učinili su da dignem glas, a ne da ga ugušim.

Q.hr.:Jesi li bila u kontaktu s tim policajcem? Jesi li mu uspjela izreći što si htjela?

Maja: Nisam bila u kontaktu s policijskim službenikom na Sudu, jer za vrijeme suđenja, predstavnik MUP-a je cijelo vrijeme bio jako tih, gledao je u stol i rijetko je dizao glavu.

Shvatila sam da ne želim trošiti riječi na ljude koji od mržnje ne vide dalje od svog prsta.

Intervju prenosimo uz dozvolu redakcije Queer.hr