Kako je jedna presuda ogolila besmislenost ustupanja predmeta ratnih zločina Srbiji?

Iako je Sud Bosne i Hercegovine za ratne zločine u Alićima i Ekićima kod Bosanskog Novog osudio više osoba na preko 180 godina zatvora, beogradski Viši sud je ove sedmice za ove zločine donio je oslobađajuće presude za dvije osobe, na šta porodice žrtava i stručnjaci upozoravaju da samo ustupanje predmeta Srbiji ne garantuje djelotvorno procesuiranje i povećava nepovjerenje u pravosuđe, a dovodi u pitanje i regionalnu saradnju.

Bekir Alić je samo pukom srećom preživio napad na sela Alići i Ekići u Bosanskom Novom, kada su 22. juna 1992. godine ubijene 24 osobe. Među njima, ubijeni su i članovi njegove porodice. Za Detektor kaže da sticajem okolnosti izašao iz sela i otišao u drugo naselje, a kada se vratio napad i ubistva su se već dogodila.

"Tog 22 juna 1992. godine meni je ubijen otac, brat, dajdža, njegova dva sina, sestrić. Sve su to komšije, sve su to rođaci, što bliži, što daljnji. Neko s kim si se rodio, živio čitav život, vezan si za te ljude. I, nažalost, ubice su isto tako naše komšije, ljudi s kojima smo mi išli u osnovnu školu, srednju, s kojima smo radili, išli na istu autobusnu stanicu", rekao je Alić, koji je više puta svjedočio u predmetima za zločine u selima Alići i Ekići. Posmrtne ostatke oca i brata nikada nije pronašao.

Sud Bosne i Hercegovine za zločine počinjene u Bosanskom Novom osudio je deset osoba na ukupno 162 godine zatvora. Ranko Balaban, Ratko Goronja, Nikola Reljić, Mirko Odžić, Ranko i Dragan Baltić osuđeni su na po 18 godina, Rajko Karlica, Milenko Brčin te Milenko Babić na po 15, dok je Miroslav Kapetanović osuđen na devet godina zatvora za zločine počinjene na području Bosanskog Novog.

U drugom predmetu, državni sud je za ove zločine osudio Stojana Kenjala, Zorana Kenjala i Dragana Balabana na ukupno 19 godina zatvora nakon što je prihvatio sporazum kojim su priznali krivicu za ubistva, prisilna preseljenja te mučenje Bošnjaka na području opštine Bosanski Novi. U ovim postupcima i presudama spomenute su uloge Karlice i Novakovića.

U januaru 2022. godine, Srbija je preuzela predmet protiv Željka Novakovića i Milenka Karlice, koji su nakon toga oslobođeni krivice da su učestvovali u napadu i ubistvima 22. juna 1992. godine. Protiv Novakovića je u junu 2019. potvrđena optužnica za učestvovanje u ubistvima, mučenju i progonu bošnjačkog civilnog stanovništva iz Ekića i Alića, a protiv Karlice početkom 2016. godine.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine može ustupiti pravosudnim organima Srbije predmete na postupanje po osnovu Protokola o saradnji u gonjenju počinilaca ratnih zločina. Protokol je potpisan početkom 2013. godine, kako bi se onemogućilo da počinioci koji imaju dvojno državljanstvo izbjegnu krivično gonjenje.

Pravna analitičarka Fonda za humanitarno pravo Marijane Čestić Jelovac za Detektor je navela da ustupanje predmeta iz Bosne i Hercegovine pravosudnim organima Srbije predstavlja važan mehanizam za osiguravanje krivičnog gonjenja državljana Srbije osumnjičenih za ratne zločine, kada njihovo procesuiranje pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine nije moguće. Međutim, samo ustupanje predmeta ne garantuje i djelotvorno procesuiranje, na šta ukazuje i postupak protiv Milenka Karlice.

Kako je rekla, u slučaju Karlice najprije je problematično što optužnica koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo u Srbiji nije obuhvatila isti činjenični i pravni okvir kao optužnica preuzeta iz Bosne i Hercegovine, budući da Tužilaštvo za ratne zločine odbija da podiže optužnice za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.

"Pored toga, nepostupanje Tužilaštva, koje ni u ponovljenom postupku nije predložilo nove dokaze, već je postupak završen na jednom ročištu. Problematično je obrazloženje predsjednice veća jer sud nije na odgovarajući način cijenio izvedene dokaze. U obrazloženju, sudija navodi da su žene i djeca traktorima odvezeni do naselja Urije kako bi bili sklonjeni i zaštićeni, što je neprihvatljivo jer sud nije sagledao širi kontekst napada na Aliće i Ekiće i prisilnog premještanja bošnjačkog stanovništva", navodi Čestić Jelovac.

Kako kaže, u obrazloženju od 20. novembra 2025. godine ističe se da je nesporno da je grupa naoružanih Srba izvršila ubistva civila, ali da prema optužnici u pojedinačnim ubistvima koja su počinjena tokom napada na Aliće i Ekiće nije jasna uloga Karlice i Novakovića, budući da su svjedoci označili druga lica kao počinioce.

Sud je, prema njenim riječima, poklonio vjeru izmijenjenim iskazima Stojana i Zorana Kenjala, koji su pred Sudom Bosne i Hercegovine, prilikom priznanja krivice za događaje u Alićima i Ekićima, označili Karlicu kao organizatora napada, te je sud prihvatio njihova objašnjenja da su iskaze protiv Karlice dali kako bi dobili blaže kazne. Međutim, navodi da je sud zanemario činjenicu da je optužnica protiv Karlice podignuta prije optužnice protiv Zorana i Stojana Kenjala.

"Čak i sa kvalifikacijom ratni zločin protiv civilnog stanovništva, sud ništa ne sprječava da ulogu optuženog sagleda kroz širi kontekst događaja, način postupanja prema civilima prije samog događaja koji je obuhvaćen optužnicom i povezanost pojedinačnih radnji. Upravo ono što je u postupku protiv Milenka Karlice, Viši sud u Beogradu propustio da uradi", smatra ona.

Sudski postupak u Beogradu – besmislen

Za Alića, koji je i svjedočio u predmetima za ove ratne zločine, sudski postupak u Beogradu je besmislen, koji žrtve i svjedoke dovodi u nezgodnu poziciju.

Prema njegovim riječima to je apsurd, bruka i sramota. Mišljenja je da se tužilaštvo ponašalo kao da su odbrana, ali žrtve i svjedoci ne mogu tu ništa uraditi. Kako opisuju, tužilac u Srbiji postavi samo jedno pitanje, a potom advokati dovodi svjedoke u situaciju koja je neprimjerena jer su "vješti u tome kako da predmet razvodne".

"Razočaran sam tim postupcima u Beogradu. (…) Teško je to. Neću reći da se čovjek vremenom navikne, ali shvatite kroz vrijeme, kroz postupke da određeni broj ljudi odrađuje samo svoj posao. (…) Ja mogu razumjeti da ljudi koji su i u sudu i u tužilaštvu, ne mogu se oni identificirati sa svim žrtvama. Ljudi su profesionalci, mogu to da razumijem, ali da baš gledaš samo kako onaj naš narod kaže, da ti ispadne iz ruku. Postaje besmisao svega toga", smatra Alić.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović kaže da je postalo besmisleno procesuiranje ratnih zločina općenito u Bosni i Hercegovini, a kamoli u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji je, kako navodi, nažalost uvijek bilo tako.

"Međutim, i mi znamo šta se dešava gore. Jer smo imali jedan  proces koji još uvijek traje, koji nije završen, a koji je započeo 2015. godine, za osmoricu  policajaca iz Kravice. I taj postupak, evo, 15, 11 godina traje. Uvijek se tu nađe neki razlog da se prolongira. Međutim, pitanje je šta uraditi, kako to uozbiljiti, da tako kažem", kaže Tahirović.

Upoznat je kaže sa slučajem za Bosanski Novi i pokušali su kao udruženje nešto uraditi po pitanju toga, ali sud je donio odluku, oslobodio je odgovornosti optužene, iako su u Bosni i Hercegovini vođeni postupci i da bez dileme stoji odgovornost onih kojima je u Beogradu suđeno.

"Svaki proces koji ode gore neće dobiti onaj svoj epilog koji je neophodan. Ako i bude osude, bit će minimalna, ili će biti oslobađajuća. Nemamo više ni vremena, ni načina kako cijelu tu stvar popraviti", mišljenja je Tahirović.

Problem različitih pravnih kvalifikacija

Fond za humanitarno pravo dugi niz godina insistira na tome da nije održiv stav što Tužilaštvo za ratne zločine u dosadašnjoj praksi nikada nije optuživalo za zločin protiv čovječnosti, a kao argument za to navodi se da bi se tako povrijedila zabrana retroaktivne primjene zakona. Ipak, kako navodi Čestić Jelovac, saradnja tužilaštava ne treba da se ograniči na samo ustupanje predmeta nakon završene istrage ukoliko optuženi nisu dostupni, zajedničke istrage i zajednički timovi tužilaštava Bosne i Hercegovine i Srbije bi svakako procesuiranje u obje zemlje učinilo efikasnijim. Takva saradnja doprinijela bi i izgradnji povjerenja žrtava u čitav proces i u pravosuđe druge zemlje.

"Nedovoljna iskorišćenost dokaza iz postupaka ustupljenih iz Bosne i Hercegovine u postupcima pred sudovima u Srbiji upravo je prisutna u predmetima gdje dolazi do promjene pravne kvalifikacije zbog nepodizanja optužnica za zločin protiv čovječnosti, kao što je i slučaj sa predmetom protiv Milenka Karlice. (…) Dodatni problem predstavlja nedovoljna komunikacija pravosudnih organa sa svjedocima, što može dovesti do toga da raspoloživi dokazi ne budu adekvatno iskorišteni", smatra ona.

Kako kaže Čestić Jelovac, dodatni problem predstavlja nedovoljna komunikacija pravosudnih organa sa svjedocima i dešavalo se da svjedoci prvi put neposredno stupe u kontakt sa Tužilaštvom tek u sudnici, a vrlo često porodice žrtava nisu obavještene da je postupak u Srbiji počeo.

Napominje da se u svakom slučaju dokazuje individualna krivična odgovornost, razlikuje se samo kvalifikacija krivičnog djela i oblik odgovornosti – da li se nekom sudi po komandnoj odgovornost ili se radi o direktnim počiniocima.

"Za porodice ubijenih i preživjele, takav ishod može produbiti osjećaj nepravde, posebno imajući u vidu da su zločini nad civilima već bili predmet postupaka pred Sudom Bosne i Hercegovine, gdje je utvrđena odgovornost okrivljenih, dok su za iste događaje drugi okrivljeni u Srbiji oslobođeni. Posljedica nije samo nezadovoljstvo presudom već i dodatno narušavanje povjerenja žrtava u pravosudni sistem", zaključuje Čestić Jelovac.

Za Tahirovića, svjedoci i žrtve su istinski heroji ove zemlje poslije rata, koji se godinama bore, u tišini idu na svjedočenja, iznose činjenice i bore se bez ičije podrške. Preuzeli su odgovornost na sebe da pokušaju dokazati određene činjenice i zločine.

Prema Detektorovoj bazi sudski utvrđenih činjenica, na mjesnom groblju u Alićima su od strane pripadnika srpskih oružanih snaga 22. juna 1992. ubijena 24 civila bošnjačke nacionalnosti iz zaseoka Alići i Ekići s područja Maslovara. Tijela nekih od ubijenih su ekshumirana nakon rata s obzirom da je grobnica prekopana i većina posmrtnih ostataka bačena u rijeku, dok tijela drugih nisu pronađena.

Stanovništvo je istjerano iz svojih domova i odvedeno do jedne kuće, gdje su muškarci, koji su tom prilikom premlaćivani, razdvojeni od žena i djece i odvedeni do groblja. Žene i djeca su traktorima odvezeni u naselje Urije i od njih je oduzeto zlato i novac.

"Moramo se boriti za istinu, za pravdu. To je naša obaveza prema ubijenima, obaveza prema našoj djeci koja trebaju znati šta se desilo i šta je ko uradio. Ne da bi se svetili, već da znaju", kaže Alić.