Porodica Dapčević, znameniti crnogorski i jugoslovenski antifašisti: Heroji Drugog svjetskog rata

Moj stric Vlado je bio veoma inteligentan čovjek, ali rigidan, spreman da se žrtvuje za ideju. Nažalost, nikada nije razmišljao o tome da time upropaštava živote drugih. Cijelu porodicu je držao kao taoca.

Sa druge strane, Peko je bio strog, zadrt, često i okrutan. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Drago i Vlado su bježali od njega - kažnjavao ih je, nije dozvoljavao da neko pomisli da su povlašćeni zato što su mu braća. Vlado mi je uvijek bio bliži: fasciniraju me ljudi spremni da sve žrtvuju zbog ideje, makar ona bila i pogrešna.

Piše: Tamara Nikčević za portal Pobjeda

Uđi, rode, kaže mi doktorka Branka Dapčević-Stanojević, najstariji potomak porodice znamenitih crnogorskih i jugoslovenskih antifašista, partizana i heroja Drugog svjetskog rata, uvodeći me u svoj lijepi stan smješten u srcu beogradskog Vračara.

Njen suprug, inženjer Miloš Stanojević, dugo je bio predstavnik Progresa u Parizu. Preminuo je 2016. kćerka Milica duže od tri decenije živi sa porodicom u Ženevi.

Profesor emeritus na Univerzitetu u Beogradu, doktorka Branka Dapčević, rođena je 1946. godine u Beogradu. Bila je načelnica Gastroenterologije u Gradskoj bolnici na beogradskoj Zvezdari, a na Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" Milovana Bojića izvela je prvu transplantaciju jetre u SR Jugoslaviji.

Sedam godina je bila šef odjeljenja vodećeg evropskog centra za borbu protiv raka - klinike Villejuif u Parizu. Kao vrhunskoj naučnici, Vlada Francuske joj je 2007. dodijelila orden "Palmes académiques".

"Ipak, nijesam htjela da ostanem u Parizu, vratila sam se u Beograd", kaže za Pobjedu.

POBJEDA: Nijeste zažalili?

DAPČEVIĆ: Nisam.

POBJEDA: Kada ste se vratili u Beograd?

DAPČEVIĆ: Krajem devedesetih, Slobodan Milošević je još bio na vlasti.

Politika je, rode, uništila naše živote. A i dapčevićevska narav naših očeva.

POBJEDA: Što to znači?

DAPČEVIĆ: Dapčevići su isključivi, teški, zadrti; nikada nisu umeli da pokažu emocije.

POBJEDA: Vi ste kćerka...

DAPČEVIĆ: Dragutina Dapčevića, trećeg po redu sina Jovana i Milice Dapčević. Najstarije dete u familiji bila je moja tetka Danica. Posle nje su došli Milutin, Peko, Drago i Vlado Dapčević.

Otac mog đeda Jovana bio je pop Niko Dapčević sa Ljubotinja. Bio je učesnik Bitke za Skadar i nosilac Karađorđeve zvezde. Kao "bjelaš", njegov sin Jovan je 1918. godine podržao Podgoričku skupštinu. U novoj jugoslovenskoj državi bio je načelnik prosvete Zetske banovine. Posle okupacije 1941. godine, Jovan je, kao otac komunista i trinaestojulskih ustanika, uhapšen i interniran u logor u Albaniji, gde je i umro. Mnogo godina kasnije, njegov sin, moj stric Vlado Dapčević, preneo ga je i sahranio na Ljubotinj. Tamo leže prađed Niko, prabaka Stane, đed Jovan i Vlado Dapčević.

POBJEDA: Jesu li sva četvorica braće Dapčević bili komunisti?

DAPČEVIĆ: Milutin je bio predratni oficir, završio Vojnu akademiju u Beogradu. Bio je lep čovek, gospodin. Nije bio komunista. Nažalost, i on je, kao i Vlado, 1948. odveden na Goli otok.

Peko, Drago i Vlado su bili komunisti, heroji i učesnici Narodnooslobodilačkog rata. Drago je bio jedan od komandanata u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi, 1943. ranjen na Sutjesci. Pokazaću ti njihovo ordenje, izbrojati se ne mogu.

Jednom je, sećam se, kod mene na pregled došla nekadašnja Titova supruga Herta Has.

"Vaš otac je bio je čovek od najvećeg poverenja, pre rata je nosio pisma Titu", rekla mi je.

Peko je bio španski borac i legendarni komandant partizanske vojske koja je oslobodila Beograd. Svi su, uključujući tetku Veliku, rođenu sestru mog đeda Jovana, prešli i Neretvu i Sutjesku i preživeli rat.

POBJEDA: A Danica Dapčević?

DAPČEVIĆ: Zanimljiva je njena sudbina. Bila je lepa, gospodstvena.

"Ko je ona žena, izgleda kao italijanska grofica", raspitivali su gosti na mojoj slavi.

Pre Drugog svetskog rata udala se za strica moje majke, inženjera Ljuba Lazarevića. Ti Lazarevići su iz Nikšića. Danica i Ljubo nisu imali dece, ali su imali lep brak. Otac Ljuba Lazarevića je bio poznati četnik, zvali su ga Savo Batara. Kažu da je bio upravnik nekog zatvora u Nikšiću. Čim su to saznali, Danici su braća poručila da se vrati kući na Cetinje.

POBJEDA: Je li se vratila?

DAPČEVIĆ: Je li se vratila?! Nego šta je?!

Ne znam šta je bilo sa Ljubom Lazarevićem - jedni kažu da je završio na Zidanom mostu, drugi u Americi. Danica je čekala njegova pisma, verovatno se nadala. Iako su joj se, posle rata, mnogi udvarali, nikoga nije htela. Jedno vreme je stanovala sa svojom tetkom Velikom.

POBJEDA: Čuvenom Tetkom?

DAPČEVIĆ: Tako je.

POBJEDA: I Vaša majka je bila iz Nikšića?

DAPČEVIĆ: Jeste, ćerka Vukašina Toškovića. Pre rata je završila nikšićku gimanziju, bila briljantan đak, najbolji; a onda je, iako je mogla dobiti stipendiju za studije medicine na Sorboni, u Beogradu upisala francuski jezik. Bila je sitna, nežna, krhka, veoma lepa, kao Francuskinja. Nije bila komunistkinja, bila je građanka, vaspitana i formirana u drugom duhu. Ni po čemu nije pripadala sredini u kojoj se našla. Nažalost, udala se za mog oca.

POBJEDA: Zašto - nažalost?

DAPČEVIĆ: Da je otišla na studije u Pariz, ne bi dve i po godine provela na Golom otoku.

POBJEDA: Zašto je odvedena na Goli otok?

DAPČEVIĆ: Zato što je bila snaha Vlada Dapčevića. Kada je Vlado uhapšen, od mame su tražili da se odrekne muža, ali je ona to odbila.

POBJEDA: Imali ste dvije godine kada je Vaša majka odvedena na Goli otok?

DAPČEVIĆ: Usred noći je zazvonio telefon, još pamtim taj zvuk. Javila se baka, mamina majka, koja je bila sa mnom u stanu.

POBJEDA: A otac?

DAPČEVIĆ: Iako se, kao ni Milutin, nije odrekao svog brata Vlada, tatu nisu poslali na Goli otok. Nije dao Vojo Biljanović.

"Drago je ranjen na Sutjesci, ima Behterovu bolest. Ostavite ga", rekao je.

Tatu su poslali na Kosovo polje, gde je, na tamošnjoj železničkoj stanici, radio najteže poslove. Pre toga je bio pomoćnik ministra za turizam i trgovinu, a onda i direktor Državnog filmskog preduzeća FNRJ. Bio je ekonomista, u Zagrebu je pre rata završio fakultet. Kao komunista, organizovao je odlazak jugoslovenskih antifašista u Španski građanski rat.

I Peko je studirao u Zagrebu, Milutin i Vlado u Beogradu.

POBJEDA: Sjećate se, kažete, tog telefonskog poziva...

DAPČEVIĆ: I te veoma hladne noći. Imali smo lep salonski stan u beogradskoj Palmotićevoj ulici.

Ostatak teksta možete pročitati na linku OVDJE.