Ostali su ostali, odlučeno u kafani

Piše: Emina Bošnjak, Sarajevski otvoreni centar

Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Heinrich Böll su svoj sedmi, posljednji  Otvoreni forum, održan 14. novembra u Mediacentru u Sarajevu posvetili „ostalima“ kao temi koja je, iako sporadično prisutna u javnom diskursu, dobila ponovo na vidljivosti nakon objavljenih informacija u određenim medijima da se 35% građana/ki izjasnilo kao Bosanci/ke i Hercegovci/ke, a koja, zapravo, otvara teme (nacionalnih/etničkih) identiteta i političke instrumentalizacije tih identiteta, upitnost kategorije konstitutivnih naroda, te nužnu reformu Ustava. Panel je pružio priliku građanima/kama da s gošćama i gostima pokušaju odgovoriti na pitanja ko su „ostali“, koja su njihova prava i da li imaju jednak položaj kao i „konstitutivni narodi“ u Bosni i Hercegovini.

Moderator panela je bio Saša Madacki, izvršni direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, dok su učesnici i učesnice diskusije bili: Predrag Kojović, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo i delegat Doma naroda Parlamenta FBiH, Tija Memišević, Evropski istraživački centar i Maja Sahadžić, International University of Sarajevo. Iako je takođe najavljivana kao panelistkinja, Segmedina Srna, zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo i delegatkinja Doma naroda Parlamenta FBiH nije prisustvovala zbog obaveza prije održavanja zakazane sjednice Doma naroda. Prije početka diskusije prikazan je kratki film naziva „Ostali“ autorke Ene Bavčić, koji, kroz iskaze nekoliko osoba čiji nacionalni/etnički identitet ne spada u kategoriju konstitutitvnih naroda, daje sliku apsurdnosti ove kategorije u Bosni i Hercegovini.

Odlučeno je u kafani: ostali su ostali!

Na pitanje o tome ko su, zapravo ostali, Predrag Kojović je odgovorio da su to svi oni/e koji/e se ne identificiraju kao pripadnici jednog od „konstitutivnih naroda“: Hrvata, Srba i Bošnjaka, te da su „ostali“ vrlo heterogena grupa, koja je u političkim debatama mišljena kao svi građani/ke koji/e ne vide pripadnost etničkoj grupi već državi.

Tija Memišević je istakla da politički predstavnici grupu „ostalih“ pomjeraju iz debate o identitetima u arenu debate o kolektivnim pravima. Oni namjerno žele da predstave ovu grupu kao homogenu jer tako stvaraju kolektivitet koji je onda, „lako rješiv“ politički problem. Oligarhijski sistem, svođenjem osoba na jednodimenzionalne ličnosti kroz prizmu nacionalnosti odnosno etničke pripadnosti, uz imaginarij koji ide uz ovaj proces, prepliće shvatanje i doživljaj identiteta s politikom u kojemu (nacionalne) stranke određuju identitete, a zatim manipulišu njima. Ovakav sistem lidera pomjera političke procese iz političkih institucija u kafane, banalizirajući politiku i određujući „prave“ i „lažne“ nacionalne/etničke identitete. Predrag naglašava da je Bosna i Hercegovina je nezavisnost stekla kao građanska država, a Memišević dodaje da bi se javnom debatom moralo riješiti ko su to „ostali“ radi sprečavanja političkih manipulacija: da li su to nacionalne manjine ili su to građani/ke. Individualna prava bi trebala biti polazna tačka u ovoj debati jer će se na taj način spriječiti diskriminacija, a kolektivna prava će dobiti svoj smisao.

Pravna hirurgija

U prečišćenom tekstu preambule Dejtonskog Ustava, koja bi generalno trebala imati simbolički karakter, stoji: „Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 08.09.1995. godine i u Njujorku 26.09.1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine...“

Ovakva rečenična struktura upućuje na to da Hrvati, Srbi i Bošnjaci nisu građani i obrnuto, te Memišević objašnjava da preambula građane/ke odvaja od nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda, i da je i ovo jedno od bitnih pitanja koje bi trebalo da uđe u reformu Ustava. Odluka iz 2000. godine o konstitutivnosti naroda, koja predstavlja kompromis etničkog i građanskog prema riječima Maje Sahadžić, daje preambuli normativni karakter. S druge strane, ne bismo trebali restriktivno tumačiti preambulu, koja predstavlja pojam „građanina“ suprotno konceptu građanina-državljana.

Vitalni interesi

Kojović je istaknuo i banalnost „vitalnog nacionalnog interesa“ kao konstrukcije koja štiti Srbe, Hrvate i Bošnjake, ali bi – po samoj svojoj definiciji – trebalo da štiti naciju, dakle sve državljane i državljanke Bosne i Hercegovine. Dejtonski mirovni sporazum, i Ustav koji je njegov dio, kao sporazum čija je namjena bila zaustavljanje rata, jeste na kraju i kompromis između različitih zahtjeva pregovarača i „vitalni nacionalni interes“ u sadašnjoj političkoj upotrebi jeste shvaćen i korišten kao instrument za zaustavljanje određenih ekonomskih i socijalnih promjena i napretka, a rijetko kao progresivna alatka koja može biti poluga za razvoj.

Pitanje konstitutivnih naroda i „ostalih“ jeste i pitanje pozicija u državnoj službi. U ovom kontekstu, trenutne definicije konstitutivnih naroda i „ostalih“ često bivaju oportunistički zloupotrebljavane. On smatra da državna administracija treba da oslikava stanovništvo države na razičite načine, a ne samo primarno po etničkoj pripadnosti – od toga zavisi i koju poruku kao društvo kroz  raspodjelu državnih funkcija šaljemo svojim građanima/kama, pogotovo najmlađima o mogućnostima: rješenje nije dodati još jednu stolicu u Predsjedništvu za „ostale“, već omogućiti svima pristup pasivnog i aktivnog biranja na državne funkcije.

Pitanja za popis

Nezvanične informacije o rezultatima probnog popisa o 35% građana i građanki koji/e su se izjasnili/e kao Bosanci/ke i Hercegovci/ke, a koje još uvijek nisu potvrđene od strane Zavoda za statistiku FBiH, vraćaju na pitanje statusa različitih nacionalnih/etničkih identiteta koji su viđeni kao „ostali“.

Prva verzija popisnice je navodila građane/ke na izjašanjavanje po etnicitetu, vjeroispovijesti i jeziku, ali pritiscima nevladinog sektora, prvenstveno Incijative za slobodu izjašnjavanja, ova tri pitanja u popisnici sada imaju otvorenu liniju i građani/ke imaju opciju slobodnog i višestrukog izjašnjavanja, što je poruka koja mora biti naglašena građanstvu, navodi Tija Memišević.

Istovremeno, Ustav, ali i način na koji je planirano provođenje popisa stanovništva u BiH je zasnovano na neobjektivnim i simboličkim kategorijama ova tri identitetska pitanja koja su shvaćene kao nepromjenjive i apsolutne kategorije, što slučaj Crne Gore, sa svojim relativno brzim i velikim demografskim kretanjima jasno demantuje.

Moguća rješenja

Sead S. Fetahagić, jedan od autora publikacije Demokratija bez građana? U potrazi za modelom političke participacije svih ustavnih kategorija u Bosni i Hercegovini dao je odgovor, na pitanje iz publike o ulozi ostalih u državnoj vlasti i u BiH, da je rješenje u amandmanima na Ustav. Prema zaključcima i preporukama ove publikacije, buduće uređenje BiH trebalo bi počivati na ideji države svih građana/ki, pri čemu je bitno da se grupna prava „konstitutivnih naroda“ ne tretiraju kao suverena prava koja se teritorijalno određuju, te da ustavna reforma treba insistirati na načelu suvereniteta svih građana/ki, uz zahtjev  za ravnopravnost svih posebnih kulturalnih kolektiviteta.