Trifunović Glogovcu: Zašto onoga dana nisam sišao s motora i zagrlio te?

Sergej je pismo započeo pričom o prvom susretu s Nebojšom na Akademiji dramskih umjetnosti, kad su polagali prijemni ispit.

"U toj gomilici goluždravaca, tražeći tu srodnu dušu, odmah se povežem s jednim čičkavim crnomanjastim likom iz Pančeva. Studirao psihologiju dvije godine, ćale mu je prota, majka iz Nevesinja, kao i moja porijeklom. Brz, duhovit, prešarmantan, sitne pronicljive okice koje nekako postanu nevidljive kad mu se cijelo lice razvuče u osmijeh, pa se one tako nevidljive smiješe", prisjetio se Sergej.

I Nebojša i Sergej znali su da će upisati Akademiju.

"Taj, čini mi se, također nema dilemu u vezi svog prijema u ovu ustanovu snova, i krije svoje čelično samopouzdanje da ne bi smetao tuđim strahovima. Divno, nisam sam. Prećutni sporazum o drugarstvu pada nekako odmah", napisao je Trifunović.

Kače rezultate prijemnog na oglasnu tablu.

"Nastaje stampedo. Za stolom ostajemo samo ja i moj novi prijatelj, stariji neke tri godine od mene. Pogledamo se i kažemo u isto vrijeme: “Završimo pljugu…” smijeh. Završavamo šmekerski lagano tih pet, šest dimova, pogledamo se opet, bacimo kosku i kažemo, opet u isto vrijeme: Ajmo", ističe Sergej njihovu povezanost.

 

"Centralna ličnost naše devetočlane klase otkrivala je je sloj po sloj svoje zamamne ličnosti unedogled, kao da im nije bilo kraja i svaki je bio uzbudljiviji i misteriozniji od prethodnog. Pronicljivi i do srži bezobrazan karakter koji kad bi vam zalijepio dijagnozu ili presjek situacije, mogli biste samo da ućutite ili se iznesete iz prostorije.

"Kakvi nam god lični odnosi u datom momentu bili, čuvali smo se pred drugima i nismo dali na ovog drugog. To je valjda bezuslovna ljubav i poštovanje", ističe Sergej.

 

"Posljednji slučajni susret prije samo nekoliko mjeseci, ispred Žellezničke stanice. Poslije mnogo godina vidim taj osmijeh, miran i sladak, onaj kad okice postanu nevidljive i cijelo lice se smiješi. Naravno, na kratkom putu do pozorišta, razmišljam o njemu. Pomislim odjednom kako sam htio da siđem s motora i da ga zagrlim. Ajde, ne patetiši, srest ćemo se", kazao je sebi Sergej.

"Ne znam šta sam sve osjetio posljednjih dana. U tom redu plača, smijeha i opet plača i smijeha, osjetio sam da sam ostao sam: Bilo mi je žao što se nismo zagrlili. Što nismo stigli da se ispričamo. Dan nakon što je otišao imao sam predstavu Voz u Zvezdara teatru. Živ nisam bio kako ću uspjeti da se uopšte dovučem do pozorišta. Pokušavam da se skupim, boli me svaki dio tijela, perem zube i odjednom ga osjetim pored sebe. Ne baš pored sebe, negdje malo iznad, u kupatilu. Okrenem se i kažem: Aj sa mnom na predstavu! Pristaje na keca sa onim osmijehom koji ozari cijelo lice i skuplja okice", pisao je Sergej Trifunović o jedinstvenom Nebojši Glogovcu.