Ona četiri tona koja ostaju

Ennio Morricone, 85-godišnji legendarni italijanski kompozitor održao je koncert u zagrebačkoj Areni. Naš kolumnist u svoj je notes bilježio impresije s koncerta čovjeka koji je napisao muziku za bezbroj filmova – od spaghetti westerna, preko italijanskih klasika, do najglamuroznijih hollywoodskih ostvarenja.    

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Poredani kao dječaci gledamo muziku.  Vrlo je teško postići da se Leoneove slike ne vezu za to. Kad u filmu Bilo jednom u Americi, s morskog dna izlaze sanduci s viskijem, ili kad Noodles kroz ključaonicu gleda kako pleše mala balerina. Ili kad se ukicošeni poslije prvog uspješnog “posla” spremaju za izlazak u grad. Onda šlageri i šansone: zlatne evropske šezdesete, u kojima čuješ sve od Arsena, preko Runjića do Esada Arnautalića. Klasične progresije jesu mozartovske, u pravu su američki kritičari, ali samo dotle dokle to mogu čuti. Odatle, možda i najviše, svira kanonizirana mediteranska blagost, koja hoće govoriti s dvije strane: jedna su talasi s maghrebske strane obale Sredozemlja, a druga “vuče” prema onome što je proslavilo Shadowse, Floydove…

Onda anđeoski glas: inferno iz Dobar, loš, zao, danteovska slika Divljeg zapada. I jedna od najviše citiranih melodija u novijoj povijesti, Za šaku dolara, čija te osnovna melodija najviše podsjeća na Prokletije. I "velika" orkestracija koja priča o tome kako je nekada dobro bilo biti Amerika, zemlja beskonačne slobode i mogućnosti, jer smo je svi dobrim dijelom oponašali. I opet glas, anđela koji lete iznad mora, kao u snu, kao u balonu, kao tamo gdje smo svi u snovima bili. To su zvuci partizanskog filma, a ispod - swing. Kao Rdeči boogie, ali kaj ti je deklica, moja je drugarica Jasmina kao tinejdžerka igrala u tom filmu i bila s pravom ponosna, a s rediteljem toga filma si dočekao jutro u Motovunu.

Onda nešto dvorakovsko....

Samo u intenciji; u invenciji su to već sedamdesete, i lijepo i ne tako tako izbrazdano lice Clinta Eastwooda. Ne mijenja izraz lica ali pogledom sivim kao cijev pištolja obara protivnike. I opet ste dječaci: skoro da čuješ Čustu u Kinoteci koji vidjevši Clinta govori “Tito, Tito”. I opet negdje u dnu, balkanska mitomanija, mitologija ili istina stoji priča da je Bejim Fehmiu prije odbio da igra tog junaka. Nije ni čudo da čuješ Prokletije.

Nakon pauze i Profesionalca, profesionalnog ubojice kojeg voli djevojčica, opet cirkus, I opet balerina. Jedino što se ne mijenja su romantični snovi o ljubavi. Dječak koji kolačem želi platiti svoj prvi seks, a onda se dogodi to da pojede kolač. I opet si dječak, preslatka lizala i orašnice. Carnica, Mostar i Dvije ruže, Kralja Tomislava, vlasnik Đulbehar Junuzi.  

Cijeli dan si napolju, i cijeli dan sija sunce. Kao i onda u New Yorku, kad si s vrha Empire Statea pomislio na četiri žene: žena je na vratima ovoga svijeta, i na izlasku iz njega. Na majku, na njezinu mamu, zatim na nekoga koga si tako želio i Nju, koja dugo već nije s nama. Zapuhao je vjetar, violinski arpeggio, a tebe je uhvatio strah.

Tako visoko nad zemljom, a da se osjećaš sigurno, tako naivno bespomoćnog, a jakog, čovjeka može držati samo muzika. Onda opet akcija: posao kompozitora muzike za filmove je nepravedan, skoro kao posao pisca. Reditelj, a u tom je poslu toliko onih koji ne čuju, određuje koliko čega ulazi u finalni proizvod. Zato je Maestro Ennio valjda i odlučio da sada u osmoj deceniji života odsvira sve važnije ideje koje je imao. Na bini je 175 ljudi, veliki orkestar, hor i rock postava, ali tebi to nije važno. 

U životu ne, ali u muzici voliš maglu

Tonove koji se javljaju jedva sporo, a onda sve čistije i glasnije: to su glasovi, odnosno zrake sunca. U magli ostaje samo naša slabost, melodija čiji kasniji herojski finale počinje rođenjem, ili prvim tonovima koje smo čuli. Može li violina ublažiti bol? Ako je i sama bol - onda može. Ali, to je rijetko. Digitalni svijet ne osjeća analognu bol.

On, Morricone je došao u naše živote preko spaghetti westerna, crno-bijele slike svijeta obojene Technicolor tehnikom, a onda ih bojio nijansama poput možda nijednog kompozitora u posljednjih pola stoljeća. Antički hor iz (helenska kulisa Hollywooda) podsjeća kako svako vrijeme ima svoje Carstvo koje porobljava, i kako carstva nisu vječna, nego je samo vječna sužanjska patnja pod njima, što rađa himne naroda.

Kao da previše zla nije nastalo veličanjem bivanja nekog roda na nekoj zemlji. Bez kretanja nema napretka. Baš kao što u stajanju na jednom mjestu počinje regresija.

Ali, u muzici postoji to čudo stajanja u kojem se čini da pauza porađa novu dimenziju, čak i kad muzika ide. Na kraju, iza svih nas ostaju tonovi, što jasniji to bolje.  I ona četiri tona molske ljestvice koja te uvijek podsjete na to da prestaješ biti dječak onda kad neko tvoj pogine. Život u muzici? Da. Život bez muzike može postojati, ali samo kao statistička činjenica.

Tome nas je naučio Morricone.