Oliver Frljić za Radiosarajevo.ba: Zašto su "Vještice iz Salema" i danas bolno aktuelne

Glavni program ovogodišnjeg MESS-a zatvaraju Vještice iz Salema Arthura Millera u režiji Olivera Frljića, a u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava će biti izvedena 9. oktobra u 19:30 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo, a kroz priču o kolektivnom strahu, proizvodnji neprijatelja i progonu otvara pitanja mehanizama društvene represije i odgovornosti pojedinca i zajednice.

Tim povodom s rediteljem smo razgovarali o tome zbog čega Millerov tekst i danas djeluje aktuelno, kako nastaju društveni progoni te koliko su savremena društva podložna stvaranju novih "vještica".

Proizvodnja stvarnosti

Radiosarajevo.ba: "Vještice iz Salema" Arthura Millera nastale su kao reakcija na politički progon i atmosferu McCarthyjeve ere. Šta je Vas danas privuklo ovom tekstu i šta ste prepoznali u njemu kao posebno relevantno za naše vrijeme?

Frljić: Vještice iz Salema govore o trenutku u kojem optužba prestaje biti tvrdnja o nečijoj krivici i postaje način proizvodnje stvarnosti. U Salemu nije bilo presudno postoji li vrag ili ne, nego je bilo dovoljno uspostaviti sistem u kojem je svaka sumnja dokaz, a svaki pokušaj odbrane dodatni dokaz krivice. To je zastrašujuće učinkovit mehanizam jer na kraju više nije potrebno nikoga uvjeravati u istinu – dovoljno je proizvesti situaciju u kojoj se ljudi počnu ponašati kao da je određena istina već dokazana.

Miller pokazuje kako represija postaje najuspješnija onda kada joj više nije potreban policajac, cenzor ili formalna zabrana: dovoljno je stvoriti atmosferu u kojoj ljudi počnu jedni druge preventivno optuživati. I upravo tu Miller postaje neugodno precizan – pokazuje da za uspostavu represivnog društva nije dovoljno imati vlast koja želi kontrolirati ljude; potrebno je imati i ljude dovoljno poslušne koji će pristati tu kontrolu provoditi jedni nad drugima.

Radiosarajevo.ba: U predstavi se govori o strahu, sumnjičenju i potrebi društva da pronađe krivca. Koliko je, po Vašem mišljenju, savremeno društvo i dalje podložno stvaranju "vještica" i kolektivnom progonu?

Frljić: Danas je progon političkih neistomišljenika modus operandi gotovo svih političkih platformi. Tome uveliko pomažu nove tehnologije koje u trenutku slože digitalnu lomaču: daju joj inicijalni plamen, a onda je sekcija komentara pretvara u požar koji održavaju vatroljubivi čopori najrazličitijih provenijencija. Primjera, lokalnih i međunarodnih, ne nedostaje. I sam sam se više puta opržio o tu vatru – ponajviše onu koju je ložila domaća nacionalistička glupost, ali i u međunarodnom kontekstu, osobito u aktuelnom i akutnom njemačkom lovu na vještice koji, pod krinkom filosemitskog mekartijanizma, vodi rat protiv dijela vlastitih građana i provodi militarizaciju kakva u Njemačkoj nije viđena od Hitlerovog vremena. Dakle, u lovu na vještice nema lovostaja, još manje zaštićenih vrsta.

Moja predstava pokazuje šizofrenost vremena u kojem živimo: moramo se pretvarati da živimo unutar demokratskih sistema, dok legalni, premda ne nužno i legitimni, mehanizmi represije leže u samom srcu njihovih institucija. Otkud Europi pravo zaustavljati ljude koji bježe od ratova, gladi ili klimatskih promjena, puštati ih da se utapaju u moru, postavljati im bodljikavu žicu i voditi otvoreni rat protiv globalno najslabijih? Teško mi je to vidjeti drukčije nego kao kontinuitet kolonijalne historije u kojoj je ista ta Europa stoljećima provodila isto ili slično nasilje nad istim tim ljudima, samo na drugim kontinentima.

U tom smislu Europa je možda jedan od najvećih političkih licemjerja: svoje je životne standarde stoljećima gradila na mizeriji ostatka svijeta, a danas drugima dijeli lekcije o demokratiji, ljudskim pravima i civiliziranosti, dok provodi fašističke politike umotane u briselski birokratski celofan. Ni aktuelna fašizacija Europe, gdje politike dehumanizacije dobijaju demokratsku legitimaciju, svjedočimo i reliktima historijskih fašizama. Pogledajte npr. današnju Njemačku. Ona je rezultat dugog procesa u kojem je ionako aljkavo provođena poslijeratna denacifikacija vrlo brzo ustupila mjesto hladnoratovskom pragmatizmu, a ekonomski i geopolitički interesi često su imali prednost pred stvarnim suočavanjem s nacističkom prošlošću. Sjedinjene Države, koje su Marshalovim planom zaustavili denacifikaciju Njemačke, amnestirajući ne samo naciste, nego i ljude osuđene za ratne zločine, bile su svjesne progona Židova u nacističkoj Njemačkoj, ali nisu uspostavile sistem koji bi omogućio njihov masovniji prihvat. Možemo li i takvo uskraćivanje utočišta promatrati kao oblik sudioništva u Holokaustu?

Govoriti danas o demokratskom deficitu na Zapadu, o njegovom licemjerju i selektivnoj empatiji spram žrtava različitih ratova, o kriminalizaciji humanosti, o geopolitičkim mu interesima koji se uporno predstavljaju kao borba za slobodu i demokraciju, o njegovoj sramotnoj historiji – znači postati objekt zapadne političke demonologije.

Radiosarajevo.ba: U "Vješticama iz Salema" laž i manipulacija postaju mehanizmi kojima se upravlja ljudima. Šta Vam je bilo najzanimljivije u istraživanju načina na koji se strah može pretvoriti u sredstvo političke ili društvene kontrole?

Frljić: Kad je antipalestinska histerija krenula u Njemačkoj, imao sam, nažalost, priliku promatrati gotovo idealan case study načina na koji strah postaje mehanizam društvene kontrole. Umjesto trezvenog i kritičkog promatranja onoga što se doista događa u Gazi, kao i hrabrosti da se o tome javno govori, za mnoge građane Njemačke bilo je mnogo jednostavnije ponovno postati, da posudim izraz Williama Burroughsa, "nacija drukera". Lakoća kojom su njemački građani denuncirali svoje židovske sugrađane uoči i tokom Drugog svjetskog rata, nakon 7. oktobra zamijenjena je optuživanjem za antisemitizam svakoga ko pokazuje elementarnu ljudsku empatiju prema stradanju Palestinaca. Time se, paradoksalno, i sam pojam antisemitizma prazni od sadržaja, na što su upozoravali brojni židovski intelektualci, a time se relativiziralo i samo stradanja žrtava Holokausta.

Promatrati te nove, odnosno stare mehanizme društvene proizvodnje i distribucije straha pokazalo mi je koliko Millerove Vještice iz Salema ostaju bolno aktuelne. Naravno, ni vlastito iskustvo jedne od "vještica" pod kojima hrvatsko društvo kontinuirano održava vatru nacionalnog plamena dalo je materijala za ovu predstavu.

Iskustvo rata

Radiosarajevo.ba: Vaš teatarski rukopis često provocira publiku i ne dopušta joj da ostane potpuno komotna. Šta očekujete od publike koja će gledati "Vještice iz Salema" na MESS-u?

Frljić: Stvarnost je puno provokativnija od bilo čega što teatar može uraditi. Ipak, većina nas ostaje neisprovocirana tom i takvom stvarnošću. Puno je lakše udariti na predstavu nego na stvarni problem, što je pokazala i ona mini-histerija koja je pratila jedan dio recepcije mojih Vještica u Zagrebu.

Ne tako davno, publika u Sarajevu borila se za svoje pravo da gleda moje predstave i to je jedan od najljepših kazališnih komplimenata koje sam dobio u karijeri. U drugim sredinama su se različite "publike" – one "stručne" i one malo manje stručne – borile za pravo da moje predstave zabrane. U kakvom god vremenu da živimo, trebali bi znati da se umjetničko djelo treba najprije pogledati, a onda se o njemu može donositi kakav god sud. Nažalost, moj teatar ostaje magnet za one koji bi zabranjivali na neviđeno.

Radiosarajevo.ba: MESS je festival koji je historijski bio otvoren prema političkom i društveno angažiranom teatru. Šta za Vas znači predstaviti "Vještice iz Salema" upravo u Sarajevu i pred publikom koja ima vrlo specifično iskustvo rata, propagande, podjela i kolektivnog straha?

Frljić: Kad smo prošle godine u Sarajevu igrali Inkubator Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, predstavu o bolnici Al-Shifa kojoj je izraelska vojska isključila struju i time ugrozila njen cjelokupni rad, ali i živote nedonoščadi u inkubatorima, publika je na kraju stajala i plakala. To je bilo dijametralno suprotno iskustvu igranja iste predstave u Berlinu, gdje se od prvih minuta nije čula muha, ali se čuo strah publike – strah od pokazivanja i minimalne empatije kroz sam čin gledanja pozorišne reprezentacije tuđe patnje. Uspoređujem ova dva konteksta da bih pokazao koliko iskustvo rata mijenja kako gledamo stvarnost – kako onu pozorišnu, tako i onu vanpozorišnu.

Sarajevo ima bogatu multikulturnu tradiciju. Nažalost, ona je stalno pod udarom nacionalizama sva tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda.

Nadam se da će, u vremenu novih nacionalnih, rasnih i drugih konsolidacija, Sarajevo uspjeti sačuvati barem dio onoga što ga čini Sarajevom. U vremenu u kojem su neki spremni Bosnu gurnuti u novi građanski sukob kako bi sačuvali vlastite političke pozicije, dok s njene lijeve i desne strane stoje države koje nisu nikada doista odustale od svojih teritorijalnih pretenzija prema BiH, to neće biti lako.

Ali nije sve oko Sarajeva uvijek bilo samo licemjerje i osobni interesi. Godine 1993, usred opsade, Susan Sontag je ovdje režirala Beckettova Čekajući Godota. Možda nije bilo jačeg i umjetnički relevantnijeg komentara o svijetu koji je pustio da ga ovaj grad čeka, samo da bi mu još jednom rekao da ni sutra, svim njegovim patnjama uprkos, neće doći. Danas to isto govori Gazi.

U predstavi igraju Nikolina Prkačin, Ugo Korani, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan, Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Ivan Jurkovići ik.g. Linda Begonja.

Oliver Frljić pored režije potpisuje prijevod, adaptaciju i izbor muzike. Dramaturg je Marin Lisjak, scenografiju je radio Igor Pauška, dok je za kostime zaslužna Belinda Radulović.