Novi uspjeh talentirane Šejle Handalić: Nagrada na literarnom konkursu 'Dani Hasana Kaimije'

Devetnaestogodišnja Šejla Handalić, o kojoj je portal Radiosarajevo.ba već pisao, ponovo je pokazala o kakvom se talentu radi

Mlada Šejla je ovaj put dobila drugu nagradu na literarnom konkursu na manifestaciji "Dani Hasana Kaimije" koja se održava u Zvorniku.

Konkurs je bio otvoren od početka aprila do 10. maja na temu "Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela". Dobitnike očekuju vrijedne nagrade, koje će se dodijeliti večeras u Zvorniku, na tvrđavi Kula - Grad. 

"Ja bih htjela samo istaći da sam veoma ponosna i da mi je posebno zadovoljstvo dobiti ovako vrijedno priznanje, jer ipak, ime Hasana Kaimije je od posebne važnosti za sve nas.

Prijavila sam se jer je to vrlo ozbiljan konkurs, riječ je o važnoj manifestaciji. Inspiraciju za pisanje nalazim u svemu, najčešće posmatrajući ljude i njihove postupke, kao i njihove obično neobične svakodnevne probleme", kaže za Radiosarajevo.ba talentirana djevojka koja je nedavno završila četvrti razred Gimnazije Banovići.

Njena želja je da upiše Pravni fakultet ili historiju umjetnosti i arheologije u kombinaciji sa bibliotekarstvom. No, to ne znači da će odustati od svoje prve ljubavi. 

"I naravno, naravno, uvijek ću ostati vjerna pisanju, jer je to više od hobija, to je način izražavanja moje individualnosti", zaključuje naša sagovornica.

Šejla ima i Facebook stranicu na kojoj objavljuje citate, svoje tekstove i priče. 

A u nastavku možete pročitati priču koja joj je donijela drugu nagradu na manifestaciji 'Dani Hasana Kaimije'.

Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela

- Sabahajrulah, hadži Omere.

- Sabahajrulah, sine. Kojim dobrom?

- Sinoć sam sanj'o Hasana.

- Deder, da čujem.

- Prvo sam sanj'o da trčimo okolo, šeherom. K'o kad smo djeca bili. A onda smo malo poodrasli i Hasana odjednom nesta. Ja sam se povukao u sebe, dangubio, pa iš'o i u školu. Hasanu ni traga. A onda ga opet vidim, kako star i oronuo, ali dignute glave, sa suzama u očima, dolazi meni. Prilazi, ali nikad da priđe. Žuri, al' nikad da stigne. A ja se pomaknut' ne mogu.

- Mašallah, efendija. Sjećaš se uspomena i djetinjstva svakodnevno. A kad je Hasan otiš'o, bilo je k'o da ti je ukraden. Raduj se, mladiću. Prijatelj, koga toliko dugo čekaš, dolazi ti.

- Zar stvarno, hadžija?

- Samo budi strpljiv, efendijo.

Da sam kaurin, na njegove riječi bi se napio. Umjesto toga sam pravac otiš'o u džamiju i klanj'o dva rekjata. Je l' to istina, Svemogući? Hoću li vidjeti svog pjesnika, nakon dvadeset godina, još jednom?

Te noći nisam spavao. Nisam ni narednih. Svaki sam dan odlazio u džamiju i molio.

Jednom, dok sam tako bio podnut na namazu, obuze me blaga drhat i oko mene se ovi oblak mirisa djetinjstva. Taj je miris bio sve intenzivniji, dok ga nisam osjetio za vratom.

Završio sam namaz s nestrpljenjem i okrenuo se.

- Rekoše mi da ću te ovdje naći. – široka mi osmijeha reče prijatelj.

- Kaimijo!

Zagrlili smo se i po drugi sam put u životu zaplakao.

- Sanjao sam da me zoveš da dođem kući, efendijo. Čekaš. A duga ti brada sve više sijedi. I nepomičan si na jednom mjestu. Škole sam ionako završio. Pokupio sam ono malo hartije i knjiga i prvom prilikom doš'o u šeher.

- Dobro mi doš'o, Hasane. Haj'mo kući, da popijemo kahvu, pa da čujem, šta je novo.

Pričali smo nadugo i naširoko. Ponajviše o mirisu Bosne. Dvadeset godina njegova života, stalo je u malu kožnu knjižicu. Kroz pjesmu je sve isprič'o. K'o moj Hasan. 

Tu noć smo pričali do sabaha. A onda smo podijelili hljeb i konak.

Poslije nekoliko dana, kad se Hasan odmorio i kad smo napokon ispričali sve do u detalje,otiš'o sam kod kadije i zamolio ga da nađe Hasanu posla. Ako ništa, makar da podijelimo ovaj moj. Pa nek pola vakata klanja on, pola ću ja i nek nam po pola i plati.

- Hvala ti brate. Mene je pomalo stid. Konačim kod tebe, jedem i pijem, pa ti još pos'o otimam. Nije uredu.

- De bolan Hasane, znamo se čitav život. Bliži si mi od brata Arifa. Draži od sestre Fatime.

Hasan obori pogled. Htjeli smo zajedno otić u Stambol na nauke. Meni babo umrije i sav teret kuće spade na mene. Brat i sestra malehni, moradoh ih odhranit. Ko će, ako ja neću. 

- Pomag'o si mi kad je bilo najteže, Hasane. Uvijek ću ti bit' dužnik.

- Ne luduj, efendijo. Mater si mi pazio.

- Mogli bi mi 'vako u beskraj otić. – nasmijah se. – Nego, deder, da napišeš jednu finu pjesmu.

I provodismo dane u rahatluku. Do džamije, do šehera malo da pratimo situaciju, da čujemo novosti iz Stambola i onda kući na kahvu. Da uživam u Hasanovim pjesmama.

Jednom dođoše sultanovi vojnici. Iznebuha. Ubiše nekoliko pristojnih muslimana. Izbezumio sam se kad sam čuo da traže Hasana.

- Požuri Hasane! Spremaj se i bježi. Traže te sultanovi vojnici.

- Ja ne bježim, efendijo. – reče mirno.

Izašao je pred vojnike i tek tad sam vidio kolika je on gromada od čovjeka. Za ovih godina, otkako se vratio u šeher, stekao je veliki ugled. Svijet se skupio da vidi šta će bit' s Kaimijom.

- Sultan te šalje u Zvornik, Kaimijo. Neuki narod da podučavaš vjeri.

Kimnuo je glavom. Meni je samo zvornička tvrđava bila na pameti. Hasan, sav miran, spremio se.

- Ako ti ideš, idem i ja brate.

- A ako hoće da me ubiju?

- Morat' će ubit'dvojicu.

- Ali efendijo...

- Nema ali, Hasane. Neću opet da izgubim brata.

I valjda im je previše bilo krv obojice. Mada je vjerovatnije da su se bojali pobune naroda ako neko digne ruku na njihovog Hasana. A zamjerio se sultanu tom ljubavi s narodom.

Stigli smo u Zvornik.

Nismo više tako mladi, shvatio sam tek kad sjedosmo da popijemo kahvu. Zglobovi su mi već osjećali promjenu vremena. I šta ću ovdje radit'? Čitav život bijah efendija u šeheru.

Umiri me blag Hasanov pogled. Zajedno ćemo. Polahko.

- Brate?

- Reci, brate?

- Kad se vraćaš u šeher?

- Kad se budeš i ti vratio.

- Ja možda neću nikad.

- Onda neću ni ja.

- Ali nije pošteno brate.

- Dvadeset godina nije pošteno. Ovo mi je sasvim uredu. Ako ću s prijateljem bit', pošteno je, Kaimijo.

Nasmiješio se. I iz ovog razgovora, nastala je njegova najljepša pjesma. Dina mi.