Nastava, sati vožnje i sati čekanja na autobus

Dječak i dvije djevojčice lutaju školskim dvorištem. Sunce je na sredini neba. Zvono za kraj nastave je već prije pola sata odradilo svoj dio posla. Prilazimo im s namjerom da razgovaramo. Tiho i stidno, govore kako je nastava završila i čekaju autobus koji će ih odvesti kući. Pitamo se ima li smisla da ih mi vozimo. Nema, složismo se: kako objasniti roditeljima ko smo, gdje smo ih sreli, zašto smo ih dovezli.

Čekajući autobus

Stanuju u selima koja su od škole udaljena po dvadesetak kilometara. Mnogo je to dug put da bi išli pješice, a nije ni sigurno. Osuđeni su čekati da školsko zvono oglasi kraj nastave i za učenike starijih razreda, pa da se zajedno s njima ukrcaju u autobus, koji će ih, svraćajući u svako selo, konačno, dovesti kući. Dječak i dvije djevojčice tako lutaju školskim hodnicima, ako je hladno i kišovito; i dvorištem, ako je sunčano. Doma će stići kasno popodne, pred sami mrak. "Domaću zadaću nekada radimo i u školi, čekajući autobus, jer kad dođemo kući, budemo umorni i iscrpljeni", govore. Njih troje iz kuće izađu ujutro, prije 7, a vrate se predvečer, oko 16. Četiri sata provedu na nastavi, sat i pol u autobusu, i sat i pol čekajući autobus. Mnogo više sati, umora i opterećenja nego je preporučeno, ali je tako i ne može se promjeniti.

Direktor OŠ “Srednje” Refik Kurtović kaže da je područje ove obrazovne ustanove veće nego područje koje pokriva Grad Sarajevo. “Dok svu djecu jednim autobusom dovezemo do škole, prođu sati”, objašnjava. Škola jeste u okviru obrazovnog sistema KS-a, ali često ne postoji razumijevanje nadležnih za specifičnosti ove škole pa nastavnici svojim automobilima voze djecu na općinska i kantonalna takmičenja. Ekskurziju je nemoguće održati jer 70 % učenika ima oba nezaposlena roditelja, 20 % jednog zaposlenog roditelja; a škola u prirodi je jednodnevna – na obližnjim Bijambarama. Iz praktičnih razloga: umjesto u školu, autobus djecu vozi na izletište tako da učenici ništa ne plaćaju.

U Srednje smo došli uz prethodni dogovor sa kolegicom i nastavnicom B/H/S jezika i književnosti Alisom Kadrić. I ona i direktor ističu da je djeci u ovoj školi najteže: “Izađu ujutro, vrate se navečer. Ne možemo očekivati da oni na nastavi daju maksimum, jer, kad se doma vrate, imaju snage samo za ručak.”

Minjon kocke ili Školegijum

U zbornici uobičajena slika. Veliki odmor. Nastavnici ćaskaju o fudbalu, o kvaliteti kafe, o “minjon kockama” i “jadro keksu”. Naslagani primjerci starog i novog Školegijuma na stolu. Dugo već stoje, niko ih ne dira. Kurtoazno nas pitaju šta radimo i odakle smo. Kolega i ja simultano objašnjavamo. Jedna ruka uzima jedan prijemrak. Prelistava, brzo. Ne zadržava se dugo na tekstovima. Nakon nepune minute zatvara svoj primjerak. Vraća ga na gomilu uz komentar – nemam naočare.

U učionicama ništa novo: poluprazne su – mnogo je manje đaka od odnosu na ranije godine. “Roditelji odlaze u Sarajevo. Tamo dobiju zaposlenje. Đaka je sve manje” - objašnjava direktor, dodajući da je Srednje bez perspektive i da su zatvorene i one pilane koje su ranije nudile kakvu-takvu sigurnost.

Pitamo učenike koliko vole školu - od 1 do 10. “Jedan, tri, sedam, šest…”, odgovaraju uglas. “Nula”, dobijemo zanimljiv odgovor iz zadnje klupe. “Zašto nula”, pitamo. “Ne volim je nikako! “Nismo ponudili nulu kao odgovor. Samo od 1 do 10”, uporni smo. “Ako kažem jedan, onda je barem malo volim, a kad kažem nula, onda je nikako ne volim”, insistira plavokosi dječak. Graja i glasan smijeh u razredu. Zbilja, djeca ni ovdje ne vole školu. Ili je do škole, ili je do djece?

Pravopis važniji od lektire

Školu obilazimo zajedno sa Alisom. Ona nam priča o mogućoj saradnji sa Školegijumom, o tome kako svi žele raditi samo svoj posao, bez da se petljaju u drugi; kako je teško uopće sarađivati i pokušati mijenjati obrazovni sistem. U bibilioteci jako mali fond knjiga. Lektira se često određuje prema autorima i knjigama kojih ima u biblioteci, a ne prema kvaliteti i potrebi učenika. Bibliotekarka govori kako učestvuje u raznim projektima i da je broj knjiga znatno povećan u zadnjih nekoliko godina. Obilazimo police. Zaista, nema dovoljno knjiga za lektiru, ali dobar dio police zauzima “Pravopis bosanskoga jezika za osnovne i srednje škole” autora Senahida Halilovića.

Odnedavno u prostoru biblioteke je i dječija igraonica, maštovito uređen prostor kako bi nekoliko dana u sedmici po nekoliko sati i djeca koja još nisu krenula u školu provela igrajući se i učeći. “Srednje nema predškolsku ustanovu pa je ovo kao neka zamjena”, kaže Alisa.

Ulazimo i u fiskulturnu salu. Nastava traje. Mnogo je prašine, jer je parket dotrajao. Kako učenici trče, tako se između parketnih daski izvlaći prašina. Sa druge strane, na klupi ispod koša, sjede učenici koji iz zdravstvenih razloga ne idu na časove sporta.

Izlazimo da fotografišemo školsku zgradu i krenemo nazad, u Sarajevu. Kad – dječak i dvije djevočice lutaju školskim dvorištem.

[Tekst prenosimo, uz dozvolu redakcije, iz onlinsta za školsku praksu Školegijum]