Psihologinja analizira alarmantnu situaciju u BiH: Zašto je nasilje među djecom sve brutalnije?

Četiri djevojke uhapšene zbog nasilja nad vršnjakinjama i snimanja ponižavanja, učenica koja je hladnim oružjem napala vršnjakinje u Tuzli, napad na maloljetnike u tramvaju u Sarajevu, dječak kojeg su vršnjaci tukli dok su drugi sve snimali u Milićima, slučaj nasilja u Zenici, ali i užasan napad na 14-godišnjaka u Mostaru koji je grupa tinejdžera također snimala, naslovi su koji posljednjih mjeseci sve češće pune medije i koji otvaraju pitanje: šta se događa s djecom i mladima?

Nasilje među maloljetnicima više nije samo problem školskog dvorišta. Incidenti se snimaju mobitelima, objavljuju na društvenim mrežama i nastavljaju živjeti dugo nakon samog događaja.

Žrtva tako, osim fizičkog ili psihičkog nasilja, može biti izložena i javnom poniženju.

O tome zašto djeca postaju nasilna, zašto vršnjaci snimaju nasilje umjesto da pomognu, koliku odgovornost imaju roditelji i škole, ali i šta treba uraditi kada dijete kaže da ga neko maltretira, razgovarali smo s psihologinjom Mirjanom Jovanović - Halilović.

Radiosarajevo.ba: Zašto danas sve češće svjedočimo nasilju među maloljetnicima – šta se dešava s djecom i mladima?

Jovanović-Halilović: Nasilje je najčešće rezultat više faktora: odnosa u porodici, vršnjačkog okruženja, nedovoljno razvijenih vještina kontrole emocija, potrebe za pripadanjem grupi, ali i modela ponašanja koje djeca svakodnevno gledaju. Djeca nisu 'odjednom postala loša'. Važno je pitati šta im se događa, kakve obrasce usvajaju i koliko ih mi odrasli učimo da frustraciju, ljutnju i sukob rješavaju na nenasilan način.

Radiosarajevo.ba: Da li djeca postaju nasilnija ili se nasilje danas više prijavljuje i snima?

Jovanović-Halilović: Bila bih oprezna s tvrdnjom da su djeca danas jednostavno nasilnija. Rekla bih da je nasilje danas mnogo vidljivije, gotovo svako dijete ima telefon, incident se može snimiti, podijeliti i za nekoliko minuta doći do hiljada ljudi. Također se o vršnjačkom nasilju se danas više govori i češće se prijavljuje. Ali zabrinjavajuća je upravo ta nova dimenzija: nasilje se više ne završava kada dijete ode kući, nego se može nastaviti na društvenim mrežama.

Radiosarajevo.ba: Šta se dešava u glavi djeteta koje odluči fizički ili psihički povrijediti vršnjaka?

Jovanović-Halilović: Ne postoji isti psihološki profil djeteta koje čini nasilje. Kod jednog djeteta to može biti impulsivnost i slaba kontrola ljutnje, kod drugog potreba za dominacijom ili statusom u grupi, kod trećeg naučeni obrazac ponašanja. Ponekad dijete i samo ima ozbiljne emocionalne ili porodične probleme. To nikako ne opravdava nasilje, ali je veoma važno otkriti uzrok ako želimo spriječiti da se ponašanje ponavlja.

Nasilje počinje biti način sticanja statusa

Radiosarajevo.ba: Koliko društvene mreže i objavljivanje snimaka nasilja dodatno podstiču nasilje među mladima?

Jovanović-Halilović: Kada snimak nasilja donosi preglede, komentare i pažnju, nasilje za neke mlade može postati način sticanja statusa. Poseban problem je što objavljivanjem snimka viktimizacija ne prestaje nakon samog događaja. Žrtva može iznova doživljavati poniženje svaki put kada se snimak dijeli ili komentariše.

Radiosarajevo.ba: Zašto djeca često snimaju nasilje umjesto da pomognu žrtvi? Šta nam to govori o njima?

Jovanović-Halilović: To ne mora automatski značiti da su ta djeca bez empatije. U grupi se odgovornost često 'rasprši' i svako očekuje da će neko drugi reagovati. Neka djeca se boje da će i sama postati meta, neka žele pripadati grupi, a neka u tom trenutku više razmišljaju o snimku i reakcijama na mrežama nego o posljedicama. Zato djecu moramo učiti da posmatrač nije potpuno neutralan: može pozvati odraslu osobu, potražiti pomoć i odbiti da snima ili širi snimak.

Radiosarajevo.ba: Koliku odgovornost u ovakvim slučajevima imaju roditelji?

Jovanović-Halilović: Roditelji imaju veliku odgovornost, ali nije dobro svaki slučaj nasilja svesti na zaključak 'kriv je roditelj'. Alarm je kada se ponašanje ponavlja, kada dijete ne pokazuje odgovornost za svoje postupke, kada roditelj dobija upozorenja iz škole ili primjećuje nagle promjene u ponašanju. Najgora reakcija je poricanje: 'Moje dijete to nikada ne bi uradilo'. Roditelj treba biti na strani svog djeteta, ali to ne znači opravdavati svaki njegov postupak.

Radiosarajevo.ba: Može li se nasilno ponašanje kod djeteta prepoznati prije ozbiljnog incidenta?

Jovanović-Halilović: Ponekad postoje znakovi: učestali konflikti, naglašena agresivnost, prijetnje, teško podnošenje frustracije, potreba da se drugi vrijeđaju, izrazita impulsivnost, stalno kršenje granica ili nedostatak odgovornosti nakon povređivanja drugih. Međutim, nijedan pojedinačni znak ne znači da će dijete postati nasilno. Važne su promjene, intenzitet i ponavljanje ponašanja.

Radiosarajevo.ba: Šta učiniti kada dijete kaže: "Svi me maltretiraju, ali ne smijem nikome reći"?

Jovanović-Halilović: Prvo ga treba saslušati bez ispitivanja i bez rečenica poput 'Zašto mi nisi ranije rekao?'. Dijete treba čuti: 'Dobro je što si mi rekao. Ovo ćemo rješavati zajedno'. Potrebno je saznati šta se događa, koliko dugo traje i postoji li neposredna opasnost, sačuvati eventualne poruke ili snimke i uključiti školu i stručnu službu. Ako postoji prijetnja sigurnosti djeteta, reaguje se odmah i uključuju nadležne službe."

Prevencija ne može biti samo posao pedagoga ili psihologa

Radiosarajevo.ba: Da li škole imaju dovoljno znanja i kapaciteta da zaustave nasilje prije eskalacije?

Jovanović-Halilović: Škole imaju važnu ulogu i postoje stručni saradnici u svakoj osnovnoj i srednjoj školi u Kantonu Sarajevo. Postoje i jasne procedure, ali mogućnosti nisu svuda jednake. Problem može biti veliki broj učenika, nedovoljan broj stručnih saradnika unutar određenih škola i činjenica da se određena ponašanja dugo ne vide jer se događaju van učionice ili na internetu. Prevencija zato ne može biti samo posao pedagoga ili psihologa. Nastavnici, roditelji, stručne službe i druge institucije moraju djelovati zajedno i kontinuirano.

Radiosarajevo.ba: Koliko je opasno nasilje opravdavati riječima "to su samo dječije svađe"?

Jovanović-Halilović: Veoma je važno razlikovati dječiji sukob od nasilja. Dječija svađa je situacija u kojoj su strane približno ravnopravne i obje učestvuju u konfliktu. Kod vršnjačkog nasilja često postoji namjera povređivanja, ponavljanje ili neravnoteža moći. Ako sve proglasimo običnom svađom, možemo previdjeti dijete koje duže vrijeme trpi ozbiljno nasilje.

Radiosarajevo.ba: Da li kazna sama po sebi može riješiti problem?

Jovanović-Halilović: Kazna ili posljedica ponašanja može biti potrebna, ali sama po sebi najčešće nije dovoljna. Ako samo kaznimo dijete, a ne pokušamo razumjeti zbog čega se nasilje dogodilo i ne naučimo ga drugačijim načinima reagovanja, nismo riješili uzrok. Potreban je rad na odgovornosti, empatiji, kontroli impulsa i rješavanju konflikata, a kada je potrebno i stručni psihološki tretman.

Radiosarajevo.ba: Šta roditelj treba uraditi istog dana kada sazna da mu je dijete bilo žrtva nasilja?

Jovanović-Halilović: Najprije, koliko god teško bilo, ostati dovoljno smiren da dijete može ispričati šta se dogodilo. Saslušati ga, pokazati da mu vjeruje i jasno reći da nasilje nije prihvatljivo. Zatim prikupiti činjenice i sačuvati dokaze ako postoje, kontaktirati školu i dogovoriti konkretne mjere zaštite. Ne bih preporučila da roditelj u afektu sam odlazi da se obračunava s drugim djetetom ili njegovim roditeljima.

Radiosarajevo.ba: A šta kada roditelj sazna da je njegovo dijete počinilo nasilje?

Jovanović-Halilović: Prva reakcija ne treba biti ni fizička kazna ni automatsko branjenje djeteta. Treba jasno reći: 'Ovo ponašanje nije prihvatljivo', a zatim saznati šta se dogodilo. Dijete treba snositi primjerene posljedice i preuzeti odgovornost, ali roditelj mora pokušati razumjeti šta stoji iza ponašanja. Ako je nasilje ozbiljno ili se ponavlja, stručnu pomoć ne treba odlagati.

Radiosarajevo.ba: Šta će se dogoditi ako ništa ne promijenimo?

Jovanović-Halilović: Mi rizikujemo da djeca nauče dvije veoma opasne poruke: jedni da se moć i status mogu sticati nasiljem, a drugi da nasilje treba trpjeti i šutiti. Posljedice mogu ostati i kod djece koja su žrtve i kod djece koja čine nasilje, ali i kod onih koji ga svakodnevno posmatraju. Zato cilj nije samo zaustaviti jedan incident. Cilj je napraviti okruženje u kojem djeca znaju da nasilje ima granicu, da odrasli reaguju i da traženje pomoći nije znak slabosti.

Konflikt se ne rješava nasiljem 

Brojni slučajevi koji su posljednjih mjeseci potresli javnost pokazuju koliko vršnjačko nasilje može brzo prerasti granice školskog dvorišta. Od fizičkih napada i ponižavanja do snimanja i dijeljenja svega na društvenim mrežama, djeca danas mogu biti izložena nasilju i onda kada se fizički događaj završi.

Psihologinja Marijana Jovanović-Halilović upozorava da odgovor ne može biti samo reakcija nakon incidenta. Potrebno je prepoznati prve znakove, razgovarati s djecom, postaviti jasne granice i učiti ih da konflikt ne rješavaju nasiljem. Jednako je važno zaštititi dijete koje trpi nasilje, ali i raditi s djetetom koje ga čini kako bi razumjelo posljedice svog ponašanja i naučilo drugačije načine reagovanja.

Posebno zabrinjava činjenica da se nasilje sve češće pretvara u sadržaj za društvene mreže. Dijete koje je već doživjelo fizičko ili psihičko nasilje može biti dodatno poniženo svaki put kada se snimak ponovo podijeli, komentariše ili postane viralan. Zato je odgovornost i na onima koji takve sadržaje snimaju, dijele i šire.

Poruka psihologinje je jasna: nije dovoljno pitati ko je kriv tek kada se dogodi ozbiljan incident. Moramo pitati šta se događalo prije njega, zašto niko nije reagovao ranije i šta možemo učiniti da se nasilje ne ponovi. Jer iza svakog snimka nasilja nije samo nekoliko sekundi sadržaja za društvene mreže. Iza njega je dijete, njegova porodica i posljedice koje mogu trajati mnogo duže od samog incidenta.

Nasilje se ne zaustavlja kada se kamera ugasi, zaustavlja se tek kada odrasli odluče reagovati.