Nacija i vjera uvijek su bile ključne u popisima

Popisi stanovništva koji su ranije provođeni u BiH uglavnom su promatrani sa demografskog stanovišta, dok su ostali aspekti bili zanemareni, što je najbolje vidljivo iz načina na koji su korišteni rezultati popisa, izjavio je u razgovoru za Fenu u povodu predstojećeg popisa stanovništva u BiH direktor Instituta za istoriju Sarajevo - Husnija Kamberović.

"Balkan se od ostatka svijeta razlikuje, između ostalog, i po glavnim ciljevima koji se žele postići popisima stanovništva. Dok se u većem dijelu svijeta popisom stanovništva želi steći jasnija slika stanja društva, socijalne složenosti i ekonomskih mogućnosti kako bi se na temelju takvih saznanja pravili razvojni planovi, na Balkanu je ključna zadaća bilo steći informacije o vjerskom ili nacionalnom sastavu stanovništva. Po tome Bosna i Hercegovine ne predstavlja nikakav izuzetak od ostalih balkanskih zemalja", kazao je Kamberović.

U ranijoj historiji, sve do druge polovice 19. stoljeća, popisi provođeni u BiH imali su za cilj evidentiranje stanovništva radi poreskih obaveza koje je država prikupljala. Od austrougarskog zaposjedanja BiH 1878. godine prvih nekoliko popisa (1879., 1885. i 1895.) su posve nepouzdani, dok je popis od 1910. bio relativno pouzdan ali teško upotrebljiv zbog nemogućnosti komparacije podataka sa ranijim ili kasnijim popisima.

Kamberović naglašava kako su kasniji popisi stanovništva najčešće bili praćeni intenzivnim kampanjama raznih političkih i intelektualnih krugova, koji su popise stanovništva nastojali koristili za svoje političke interese.

Prvi popis poslije Drugog svjetskog rata proveden je 1948. godine i osnovni ciljevi su bili pokazati strahote stradanja u ratu. Naredni popisi imali su politička obilježja i težili su više ostvarivanju političkih ciljeva.

"Najznačajniji je bio onaj iz 1971. godine. Kao što su sredinom 19. stoljeća srpski trgovci dočekivali na ulazu u Sarajevo pravoslavne seljake i uvjeravali ih da su Srbi, tako su sredinom 20. stoljeća muslimanski intelektualci uvjeravali muslimane da se na popisima stanovništva trebaju izjašnjavati kao Muslimani u nacionalnom smislu. Bila je to potpora tadašnjoj vladajućoj političkoj eliti, koja je iz različitih razloga odlučila prihvatiti činjenicu da se muslimanska zajednica nije nacionalizirala u srpskom i hrvatskom pravcu", kaže Kamberović.

Naime, do tada su se muslimani su nacionalnom smislu mogli izjašnjavati kao Srbi, Hrvati, Jugoslaveni ili neopredijeljeni. Nakon političkog stava da im se prizna mogućnost da se izjašnjavaju kao Muslimani, intelektualci su se uključili u kampanju i najprije naučno dokazali postojanje muslimanske nacije, a taj stav su kasnije političari samo koristili kao argumnet za svoje političke odluke. Oni koji su imali drugačije mišljenje od vladajuće političke elite bili su marginalizirani iz političkog i društvenog života.

Poznati su, navodi Kamberović, obračuni s nekim intelektualcima koji su tvrdili da nacionalna pripadnost nije košulja koja se može svaki dan mijenjati.

U svakom slučaju, popisi stanovništva uglavnom su promatrani sa demografskog stanovišta, dok su ostali aspekti ostajali zanemareni, što je najbolje vidljivo iz načina na koji su korišteni rezultati popisa stanovništva. Pokazao je to i posljedenji popis u BiH proveden 1991. godine. Njega su, također, karakterizirali javne debate i aktivnosti raznih intelektualnih i političkih krugova.

"Od tada do danas Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja ne provodi popise stanovništva. Možda su ovdje politički izbori zamjena za popise stanovništva? Nesreća je samo u tome što se to i danas u javnosti na takav način doživljava", kazao je Kamberović.