Metodika: Dis iz In

Piše: Nihada Čolić-Zukić, Školegijum

Kako izgleda čas stranog jezika u 21. stoljeću?

Nerijetko ćemo čuti da svaki nastavnik ima svoju metodu. Ono što nastavnik uradi u učionici naziva se metodom. Ipak, malo ko od njih će znati i reći koji je cilj te metode ili kako se ona zove. Složit ćemo se da je obrazovni sistem u BiH tradicionalan, ali malo ko će spomenuti i metodu koja se krije iza ovog tradicionalnog. U nastavi stranih jezika ta metoda se zove gramatičko-prevodnom metodom (Grammar-Translation Method). Ona se koristila za podučavanje latinskog i grčkog jezika u XVIII i XIX stoljeću. Ti jezici su tzv. klasični jezici, pa se tako ova metoda naziva i klasičnom. Cilj njenog korištenja je naučiti učenike da čitaju književne tekstove na ovim jezicima. Važna karakteristika ovih jezika je da su oni - izumrli. To bi značilo da je ova metoda specijalizovana za mrtve jezike. Zbog čega je ona još uvijek toliko prisutna u nastavi stranih jezika, a pogotovo u nastavi engleskog jezika koji je itekako živ?

Karakteristike

Sva pažnja je usmjerena na gramatiku jer se vjerovalo da će učenici, učeći gramatiku stranog, naučiti i gramatiku maternjeg jezika. Nastavnik je na prvom mjestu kao jedini autoritet i izvor stranog jezika (teacher-centered method). Način predavanja je uvijek frontalni. Učenik je na drugom mjestu i njegove potrebe su zanemarene. Sva interakcija je na relaciji nastavnik-učenik. Nema interakcije koja počinje od samog učenika; on ne postavlja pitanja. Čitanje i pisanje su osnovne vještine. Diktat je osnovno sredstvo za provjeru vještine pisanja. Vještina govora je potpuno zanemarena jer ko bi učio da govori izumrlim jezikom? Shodno tome, i vještina slušanja je zanemarena jer nema govornika. Jezik koji se koristi u učionici je maternji jezik. Značenje novih riječi je dato prevodom. Ispravljanje grešaka je veoma bitno, pa tako nastavnik odmah ispravi učenika. Testovi su najčešći način ispitivanja. Frekventni zadaci su prevođenje literarnih tekstova, čitanje, memorisanje novih riječi, pronalaženje sinonima i antonima itd.

Čas stranog jezika u 21. stoljeću

Nastavnik ulazi u učionicu sa dnevnikom u ruci. Sjeda za katedru. Ostali učenici sjedaju u klupe poredane u redove. Nastavnik napiše naslov na tabli: najčešće Present Simple, Passive ili Conditionals. Počne objašnjavati na maternjem jeziku neku od gore navedenih tema. Napiše na tabli kako se pravi taj oblik (dva primjera i jedan izuzetak). Onda kaže učenicima da otvore udžbenik na određenoj strani. To, naravno, kaže na maternjem jeziku kako bi svi razumjeli. Učenici individualno rade zadatak koji najčešće podrazumijeva popunjavanje praznine tako što će staviti glagol u odgovarajući oblik. Ko zna - piše, ko ne zna - čeka da čuje tačan odgovor. Ako je tišina u razredu, onda je nastavnik izuzetno zadovoljan i nasmješen. Možda bude i koja petica. Onda se jave odlikaši, kažu odgovor, ostali zapišu kako bi pokazali roditeljima šta su uradili na času. Svi zadovoljni. Iduće sedmice je test koji će se svoditi na metodu „dopuni, zaokruži, nabroj i prevedi“. Lahko ga je pregledati. A to što će taj test pokazati znanje koje je kratkoročno i najniže (prema Bloomu), najmanje je bitno. Učenici usvajaju znanje na nivou reprodukcije i kao takvo se ne može primjeniti u stvarnom životu. Jednostavno rečeno, učenik se ne može okoristiti tim znanjem.

Ako je čas predviđen za učenje vokabulara onda izgleda ovako: nove riječi zajedno sa prevodom pišu se na tablu; nekad se samo napiše prevod. Ne piše se fonetska transkripcija. Učenici čitaju i prevode tekst. Greške u čitanju se odmah ispravljaju. Učenici ništa ne pitaju. Nastavnik najavljuje diktat idući čas.

Nastavnici, ako vam je ovo omiljena metoda, onda ste toliko zastarjeli kao da ste došli na nastavu u kočiji i pišete mastilom. Đaci bi rekli da niste in...

Tekst prenosimo sa onlista za školsku praksu, Školegijum