Dr. Gavrankapetanović o masakru na Markalama: "Ušao sam u sale i gledao kojem stolu prvom prići"

Trideset i jedna godina prošla je od 28. augusta 1995. godine, jednog od najtežih dana u historiji ratnog Sarajeva. Na Markalama je u nekoliko sekundi ubijeno 43 ljudi, među njima i troje djece, dok su 84 građana teško ranjeni.

Među ljekarima koji su tog dana spašavali živote bio je prof. dr. Ismet Gavrankapetanović. Tada mladi ljekar na ortopediji, nakon što su se oglasile sirene i počelo pristizati mnoštvo ranjenih, utrčao je na staru hirurgiju.

"Ismete, trči dole, pravi je pokolj", rekao mu je tadašnji šef, profesor Safet.

Gavrankapetanović se i danas sjeća prvih trenutaka nakon dolaska ranjenih.

"Dovezena su 84 teško ranjena građanina Sarajeva. Sjećam se da sam praktično utrčao na staru hirurgiju završivši redovne operacije na ortopediji", prisjetio se.

Ratne godine već su ljekare naučile da rade u gotovo nemogućim uvjetima, bez redovnog snabdijevanja strujom i vodom. Tog dana, međutim, razmjeri zločina bili su ogromni. Medicinska trijaža već je bila urađena, a pred ljekarima je ostalo najteže pitanje – kome prvo pomoći.

"Ušao sam u operacione sale i gledao kojem stolu prvom prići", kazao je Gavrankapetanović.

Operacije su trajale cijeli dan i cijelu noć. Završavale su tek sa zorom 29. augusta. Za ratne hirurge to nije bio samo još jedan težak dan. Bile su to povrede i razaranja ljudskog tijela koja, kako kaže Gavrankapetanović, "prevazilaze ljudsko iskustvo".

Markale su tako imale dvije slike istog užasa. Na pijaci su ostala tijela ubijenih civila, dok se u bolnici vodila očajnička borba da se spasi što više života.

Za Gavrankapetanovića taj dan ostao je duboko urezan u sjećanje. Godinama kasnije govorio je o dijelovima tijela, licima ranjenih, krikovima i tišini koja ostaje nakon svega. Takve slike, kaže, čovjek ne može naučiti iz knjiga i nosi ih u sebi zauvijek.

Zato Markale danas nisu samo datum u kalendaru. One su mjesto sjećanja na 43 ubijenih Sarajlija i opomena generacijama koje nisu doživjele opsadu grada.

Gavrankapetanović je poručio da je sjećanje zalog da se "povampireno zlo uništavanja nevinih ljudskih bića" više nikada ne ponovi.

Trideset i jedna godina kasnije, njegova rečenica s početka tog krvavog dana i dalje zvuči kao kratki opis masakra: "Ismete, trči dole, pravi je pokolj".

A iza nje ostaje ono što se ne može izbrisati – 43 ugašena života i bolnica koja je cijeli dan i cijelu noć pokušavala spasiti one koji su preživjeli.