Kuća broj jedan: Priča o Hafizu Karahodžiću i tišini koja govori više od riječi
Tačno nasuprot mezarja u središtu Sarajeva, gdje su ukopani šehidi iz rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih, nalazi se skromna, ali prijatna kuća s vidljivom pločom broj jedan na vratima. Kad uđete u kuću, susrećete čovjeka čiji su primjeri rijetki u današnje vrijeme.
Piše: Abuzar Ebrahimi Torkaman
To je osoba koja je u ratu izgubila sposobnost kretanja i koja nema noge. Bio je među prvim ranjenim u ratu u Sarajevu i već trideset godina posljedice tog ranjavanja u njegovom fizičkom postojanju čine da on bude čitav jedan svijet koji sjedi u ćošku (‘Ko god se okoristi znanjem, on je čitav svijet što u ćošku sjedi’,-poezija Ibn Yamina). Dva prodorna i privlačna oka, čelo obasjano svjetlošću iznutra i savršeno uredna brada ukrasili su to nevino i smireno lice, otkrivajući obličje čiji prizor – čak i u šezdeset i trećoj godini života ovog čovjeka –odvraća unutarnjost posmatrača od svake pomisli na zlo. U svom osamljenom kutku, koji je ugao između prozora i dnevne sobe; kada se okrene ulijevo, gleda u utihnule spavače (šehide), a kada pogleda udesno, vidi dnevni boravak stare kuće sagrađene od 'materijala' koji odiše mirisom ‘’duhovnosti’’.
Slavni komičar Bassem Youssef oduševljen BiH: Sarajevo i Mostar ga osvojili na prvi pogled
Knjige su složene na polici na prozoru blizu njega kako bi mu bile nadohvat ruke. Iznad njegove glave, na ploči su vertikalno ispisani ovi Mevlanini stihovi: ‘’Poput izvora Salsabila i Zandžabila, sve je u znaku lijepog dženeta.’’ (Mesnevija, svezak 1)
Hafiz Mehmed Karahodžić je poznavalac Mevlane koji svake sedmice u svojoj mevlevihani – koja se vidi kroz prozor njegove kuće, na brdu iznad mezarja –čita, objašnjava i tumači Mesneviju onima koji žude za tim znanjem. On je i sam jedan od onih koji žude za Mevlanom i koji su pod dubokim uticajem škole Mesnevije. Srce mu je u Konji, a tijelo u Sarajevu. Ugušio je u sebi želju za slavom i odabrao put srca koji prolazi kroz kapiju razuma. Bit njegovih riječi prenosi se njegovim pogledom, a ostalo se prenosi jezikom.
''Ne znam kakva je tajna skrivena u tvome pogledu, tajna koja se može vidjeti, ali se ne može iskazati." (Ra'di Azarahši, poezija).
Jezik ljubavi je veoma oštar, prodoran i rječit jezik. Tokom okupljanja razmjenjuju se pojmovi i značenja koje tjeskoba riječi nije u stanju prenijeti.
"Ljubav posjeduje moć sažimanja jezika, pa stoga stogodišnji govor prijatelj prijatelju u jednome trenu oka iskaže." (Jamali Dehlavi, poezija)
Između imetka i znanja, on je odabrao znanje. Odložio je po strani puko zadržavanje na površinskom poznavanju interpretiranja Mesnevije i potrudio se da postane onaj koji istinski spoznaje tajne Mesnevije. U mladosti je bio očaran hafizom Halidom efendijom Hadžimulićem, poznatim poznavaocem i interpretatorom Mesnevije (mesnevihan) u Sarajevu, za kojeg se govorilo da ima tajnu i blisku vezu s Mevlanom.
Od tada, slijedeći njegova učenja, hafiz Mehmed je i sam postao očaran Mevlanom i nakon učiteljeve smrti, a na osnovu preporuka i išareta (smjernica) prije njegove smrti, najavivši mu radosnu vijest da će preuzeti mjesto mesnevihana, on je danas najistaknutiji mesnevihan u Sarajevu. Upravo kroz taj prozor otvorio mu se put ka bliskosti s Kur'anom i riječima nepogrešivih (ma'suma, a.s.). Njegove riječi ne izviru toliko iz pukog znanja, koliko potječu iz slasti onoga što je lično kušao.
Vjera u Uzvišenog Gospodara (Hazret-i Daver) u potpunosti je obuzela njegovo biće, pa je tako bez da se zarobio u okvire tarikatskog odnosa između muršida i murida (učitelja i učenika), krenuo Pravim putem (Siratul Mustekim) uz uputu i vodstvo Mevlane. On ne govori o svojoj bolnoj prošlosti, niti se žali i jada. Zadovoljstvo trenutkom i stanjem u kojem se sada nalazi odvratilo ga je od razmišljanja o prošlosti, dok mu radost razmišljanja o budućnosti i nada u Božiju milost i blagodati, za koje vidi da su mu već pripremljene, ne ostavljaju prostora za osvrtanje na ono što je bilo.
Riječ 'hamuš' (tihi), što je Mevlanino pjesničko ime (tehallus), postala je njegova odjeća i on živi zaogrnut njome. Glavnina našeg razgovora tokom ovog susreta temeljila se na tome da je 'sve na ovome svijetu znak' (kullu šej'in ājeh), znak istine o Biću Uzvišenog Boga. Treba uzeti u obzir svojstvo značenja znaka, te usmjeriti pažnju prema onome na šta taj znak ukazuje. Zadržavanje na samom znaku nije ništa drugo do idolopoklonstvo. 'Sve što te odvraća od Istine (Boga) i vezuje za sebe, tvoj je idol'. (Khaja Ayyub, Asrar al-Ghuyub).
‘’ Ti samo zakorači na put i ne pitaj ništa. Neka ti sam put kaže kada moraš ići.’’ (Attar Nišaburi, Mokhtarnama)’’
U svakom trenutku tog nedjeljnog popodneva, 21. aprila 2024. godine, dok smo bili njegovi gosti, padala je kiša i izvan kuće i unutar nje. Tamo, kiša milosti, a ovdje, kiša ljubavi i muhabeta. Mislim da je nebo bilo ljubomorno na te trenutke.
"Nebo zavidi parčetu zemlje na kojem dvoje ljudi, makar na trenutak, sjednu radi Boga."
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.