Krst u oko

Nedavno postavljene dvije ukrštene cijevi na Zlatištu iznad Sarajeva govore nam najmanje dvije stvari: valja obilježiti teritoriju, pogotovo u vrijeme izbora i pogotovo onda kad je propala tlapnja o škotskoj nezavisnosti kao nekom razlogu ubrzanja referenduma o samostalnoj Republici Srpskoj.

Škotsko hrabro srce je stotinama godina daleko od kukavičluka onih koji na Trebeviću postavljaju krstove. 

Sve žrtve zaslužuju počast. Tako je i s onim Srbima koji su stradali u Sarajevu, neki od njih u ritualnim, nikad procesuiranim ubistvima, neki u likvidacijama koje nikada nisu rasvijetljene. 

To što je među nastradalima od zlikovačke ruke bilo Bošnjaka i Hrvata, ne amnestira stranu koja je zločine počinila. Ipak, ovaj krst u oko nije postavljen da bi se žrtvama odala počast. On je prst u oko ovakvom Sarajevu koje je manjkavo po više osnova, ali borba za očuvanje antropoloških različitosti u njemu još uvijek traje. 

Za pravi spomenik žrtvama potrebna je promjena u duši, onakva kakvu je Ivan Krstitelj, jedan od prvih pronosilaca kršćanstva, sa sobom donio iz pustinje. 

Krstovi na silu prave duhovnu pustinju i u dušama onih za koje su podignuti, baš kao i onih koji su protiv njih.