Kako je počeo rat na stadionu Grbavica: Paljba po igračima, navijačima, sudijama...

Prije 28 godina, 5. aprila 1992, Sarajevo i njegovi građani stavljeni su pod opsadu. 

Tzv. vojska RS, potpomognuta službenim Beogradom - njih skoro 20 hiljada opkolili su grad, koji je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka svijeta. Nije bilo hrane, nije bilo struje, lijekova, vode i plina. Agresor je "pljuvao" smrt po gradu, bacajući granate, u prosjeku njih 329 dnevno, ciljajući snajperom sve koji su bili na ulicama. Djeca, starci, trudnice...nije bilo važno. Smrt u Sarajevu nije birala. A i kako bi kad su agresori na Sarajevo ispalili oko 50.000 tona topničkih projektila.

Tog petog aprila na Vrbanja mostu pale su i prve žrtve. Olga Sučić i Suada Dilberović. Od ranjavanja - snajper ha je pogodio također na mostu - te noći u bolnici će umrijeti i Milomir Vučijak.

A, istog dana, ne tako daleko od Vrbanja mosta, dešavala se još jedna, manje poznata drama. Naime, tog se dana trebala održati utakmica Prve savezne fudbalske lige, između Željezničara i Rada, ekipe iz Beograda. 

"Stadion Grbavica nikad nije bio tužniji. Ono što se desilo teško da se može zaboraviti. Utakmica između Željezničara i Rada nije se mogla odigrati", zabilježilo je Oslobođenje u novini dan poslije. 

Naime, utakmica je trebala početi u 15 i 30, no u 14.55 počela je žestoka paljba. 

Ljudi koji su već bili na stadionu počeli su panično bježati. Igrači oba tima, rukovodstva i službene osobe sakrile su se u podnožju tribina. Paljba je na trenutak stala, u 15.30, ali onda je postala još žešća. 

"Igrači Željezničara, jedan po jedan, predvođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon. Sudije i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava sa obližnjih brda Šanac i Vraca. Igrači Rada, vidno preplašeni, šćućureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona", zapisao je reporter Oslobođenja.

Tog su dana zamalo nastradali i radio-tehničari, kada se, dok su skidali opremu za radio-prijenos, metak zabio tačno iznad njihovih glava. 

Delegat utakmice, Božidar Lakičević iz Prištine, drhtavim je glasom kazao:

"Od 11 sati stupili smo u kontakt sa svim organima u opštini, milicijom i gradonačelnikom, da pokušamo obezbijediti odigravanje utakmice. Niko od njih nam nije mogao garantovati sigurnost. Ipak, i dalje smo ostali na stadionu i svakih deset minuta kontaktirali s milicijom, ali od garancije nije bilo ništa. Igrači Rada koji su istog dana doputovali avionom željeli su odigrati susret bez obzira na situaciju u gradu. I taman kad smo počeli praviti zapisnik, a igrači i sudije otišli u svlačionicu, nastao je pakao povrh stadiona Grbavice. 

Bilo je tačno pet minuta do 15 sati. Sudije ove utakmice Dragojlović (Gornji Milanovac), Simić (Zrenjanin) i Omerhodžić (Brčko) jedva su došli na stadion prolazeći od hotela brojne barikade. Međutim, pitanje je kako ćemo nazad. Ako se izvuče živa glava, naknadno ću poslati zapisnik u Savez. Moram istaći i zahvaliti se u ime igrača Rada i sudija domaćinima koji su pružili od sve od sebe da u ovom paklu ne izgubimo i razum i glavu."

Zdenko Jelić, koji je bio v.d. direktora Željezničara rekao je: "I mi i igrači Rada, bez obzira na tešku situaciju u gradu, htjeli smo odigrati utakmicu. Sve smo učinili, ali politika je jača."

Gostima iz Beograda upućene su čestitke na želji da odigraju meč u nenormalnim uslovima. Zako Perović, predsjednik Rada, vidno utučen, samo je poručio: "Rad je klub bez ikakve ideologije. Interesuje nas samo sport. Zato smo i pristali da u jednoj viteškoj borbi u gradu Sarajevu. Ovdje su u ovim teškim trenucima bili svi uz nas. Puno im hvala."

Novinar Oslobođenja, ne sluteći da će ni mjesec dana kasnije, agresor zapaliti i pokušati potpuno srušiti stadion (u čemu neće uspjeti), zapisao je za kraj sljedeće:

"Grbavica je ostala pusta. Paljba i nakon više sati nije prestajala. Bio je to najcrnji dan u sportskoj istoriji ovog zdanja..."