Kako bi bilo konačno prihvatiti, zagrliti, pružiti šansu?
Pripremila: Lejla Čolak, Manjine.ba
Sarajevski ratni teatar je zadnjih sedam dana mjesto održavanja jedinstvene plesne radionice za osobe sa invaliditetom nazvane ''Na točkovima''.
Radionica 'Ples na točkovima' u SARTR-u
Plesna je radionica zamišljena tako da omogući osobama sa invaliditetom da se izraze uz pomoć pokreta, a vodi je Aleksandar Josipović, profesionalni plesač i predavač u oblasti plesne terapije i savremene psihologije.
Pored svih zainteresiranih koji su se za učestvovanje mogli prijaviti u proteklim danima, tu su i profesionalni glumci: Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Džana Pinjo, Boris Ler, Jasenko Pašić i Alban Ukaj.
''Radionica želi pružiti priliku osobama sa invaliditetom da istraže nove načine izražavanja, kroz ples, ali i nove načine za socijalnu inkluziju, skrenuvši pažnju na probleme s kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom u pristupu umjetnosti, i kulturnim sadržajima uopšte, i kao publika, i kao stvaraoci tih sadržaja'', kazao je Ermin Bravo ispred udruženja KONTAKT koje je suorganizator radionice.
Inkluzija kroz radionicu 'Na točkovima'
Finalna prezentacija sedmodnevne radionice održana je 24. jula na sceni Sarajevskog ratnog teatra, nakon čega je bila organizovana i diskusija sa publikom.
Potrebno je samo malo više ljudske iskrenosti
''Za svakog čovjeka lično, za svaku ulicu, grad i instituciju bitno je da se više osvijesti. Čini mi se da smo u 21. vijeku svi previše okrenuti sebi, fokusirani na svoju ličnu korist, a pritom nismo dovoljno svjesni činjenice da postoje neki drugi koji su isti kao mi, samo malo drugačiji. Dosta putujem i ako za primjer uzmem susjede BiH, rekao bih da su sredine slične. Ljude donekle ne zanima ništa do njihova vlastita strana i mogu reći da se izgubila prijateljska energija i ono ljudsko u nama. Mislim da je konačno vrijeme da se okrenemo oko sebe i drugima i shvatimo da je uredu pomoći, uredu je pružiti ruku, pa uredu je i reći nemam… potrebno nam je samo malo više ljudske iskrenosti'', kazao je za Manjine voditelj radionice Aleksandar Josipović.
Aleksandar je profesionalni plesač i predavač u oblasti plesne terapije i savremene psihologije, a kako kaže, ples je bio njegov unutrašnji svijet i određena zaštita od rata, te kroz ljubav koju osjeća prema svojoj profesiji, sebi i drugim ljudima, pokušava da pruži što više.
''Ja samo volim te ljude i ništa više. Volim ih iako ih ne poznajem. Moje vjerovanje je da je pokret jedini katalizator promjene. Ukoliko hoću da promjenim neke stvari, ja moram da pokrenem sebe, na ovaj ili onaj način. Što više različitih pokreta imam, imam više mogućnosti da uradim stvari bolje, drugačije, uspješnije, tako da se sve čime se ja bavim zasniva upravo na ljubavi koju ja osjećam prema svom poslu, kao i ljudima s kojima radim.''
Aleksandar smatra da je svaki dan učenje, radilo se o manjinama u ovom ili u nekom drugom smislu, a vjerovanja je da je sve moguće, te ovisi o našoj sposobnosti da proširimo vlastite vidike.
''Kako bi bilo konačno prihvatiti, zagrliti, pružiti šansu, a ne samo osuditi prije nego što smo uopšte upoznali tu osobu, bila ona crnac, Hrvat, Srbin, u kolicima, homoseksualac, pripadnik Hare Krishne ili šta već? U ljudskoj je prirodi sklonost da osuđuje , a da nismo ni probali, ni osjetili… potrebno je biti samo malo radoznaliji i otvoreniji. Mislim da je na moje mišljenje i vjerovanje velik utjecaj imao odgoj mojih roditelja. Otac mi je Hrvat, mama mi je Srpkinja, a ja sam Francuz (smijeh). Ja sam vaspitan tako da je čovjek jednostavno - čovjek i mislim da je ta baza upisana u moj DNK kod'', priča Aleksandar.
Rad sa glumcima i moć scene
Aleksandar Josipović sa učesnicima radionice 'Na točkovima' radi koreografiju za numeru ''Pamtim samo sretne dane''. Na radionicu se prijavilo desetak osoba sa invaliditetom i iako ih je po završetku procesa ostalo tek troje, Aleksandar je, kako kaže, jako ponosan na čitavu ekipu.
''Jako sam ponosan na ovu originalnu, autentičnu i jedinstvenu radionicu, te je bilo veoma inspirativno surađivati sa profesionalnim glumcima. Svi su bolje spoznali sebe, dobili novu dimenziju svijesti, te saznanje o tome šta bi konkretno trebali da rade, te kako da ono što su naučili primjene. Glumačka ekipa je jako dobra, a posebno mi je drago da smo napravili sredinu u kojoj vlada jednakost, te gdje nema razlika u smislu ''Ja sam profesionalac, ti nisi.'' Svi se uključuju, aktivni su, a u jednom trenutku na jednoj od proba mi se desilo da nisam mogao razlikovati ko je od njih zaista u kolicima, a ko nije.''
Glumac Ermin Bravo je za Manjine ispričao kako ovu radionicu smatra itekako profesionalno uzbudljivom, u smislu da je podsticajna za otkrivanje novih stvari o glumačkoj profesiji, tijelu i pokretu, a uz to je i društveno angažovana, te pomjera granice prevazilazeći barijere i tabue u glavama ljudi.
Činjenicu da u našoj zemlji generalno nema puno aktivnosti za osobe sa invaliditetom, ili bilo kojim drugim hendikepom, Bravo smatra razlogom relativno slabog odaziva učesnika na radionici. Ljudima se inače, kako kaže, ne pruža tako često ovakva šansa, te stoga nemaju izražen refleks da se prijave, učestvuju i upoznaju sa novim stvarima.
Ipak, Bravo smatra da je ova brojka sasvim dovoljna za prvi put u smislu pozorišta koje otvara vrata osobama sa invaliditetom, i to ne samo za recepciju umjetnosti, nego i za učestvovanje u stvaranju umjetnosti, ističući kako je radionica 'Na točkovima' definitivno jedno novo iskustvo za njega kao nekog ko se glumom bavi profesionalno.
''Ovo je jedna nova stvar, kako za nas glumce, tako i za osobe sa invaliditetom. Što se toga tiče, ovdje nema nekog disbalansa u smislu ko se tu osjeća sigurnije. Mi glumci imamo iskustva na sceni, ali ne u ovoj vrsti projekata, tako da to sve nas stavlja na isti nivo, istu početnu poziciju'', priča Ermin Bravo o svojim iskustvima učestvovanja u projektu 'Na točkovima', ističući kako je na početku postojao strah od nepoznatog.
''Na početku je bilo i nekog straha, preispitivanja o tome šta mogu, kako da imenujem neke stvari, da li da kažem invalid, osoba u kolicima, osoba sa invaliditetom, hendikepirana osoba… Kako uopšte da se ponašam prema tom tijelu, kako da se odnosim prema nogama, smijem li da ih dodirnem… Ono što mi je najfascinantnije je to koliko scena i rad na sceni mogu da zbliže, povežu i intenziviziraju taj proces zbližavanja, intimiziranja. Kroz ovu radionicu mi je postala jasna upravo ta moć scene'', zaključio je Bravo.
Problem je isključivo u predrasudama i pasivnosti
''Pozorište je oduvijek bilo moja ljubav još od malih nogu i čim sam dobio priliku da na bilo koji način učestvujem u teatru, odmah sam je iskoristio.U svemu ovome me posebno interesuje kako sve to izgleda iz perspektive gledaoca.'', kazao je za Manjine Jasmin Džemiđić, jedan od učesnika radionice.
Na upit koji je razlog relativno slabom odazivu ljudi na radionicu, te da li su za to krive predrasude koje vladaju u konzervativnim sredinama, Džemiđić je odgovorio:
''U jednom momentu bih razlog za to možda tražio u društvu, uzevši u obzir stav da su osobe u kolicima na određen način zanemarene, stigmatizirane i sl., no, ovaj ću put reći da ipak svako treba da krene od sebe lično. Mi smo takvi ljudi koji bi svašta nešto željeli, no kada nam se pruži konkretna prilika za to, onda odustajemo i tražimo isprike. Mišljenja sam da ako nešto voliš i želiš, apsolutno ne postoji problem, niti prepreka koja će ti stati na put da to i ostvariš. Problem je stoga u nama – ljudskoj pasivnosti, pa se stoga i društvo prema nama odnosi kao prema onima koji mogu biti isključivo pasivni, što apsolutno nije tačno.''
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.