Istina o navodnom švercu pasa iz BiH

Istražili smo navode teksta objavljenog na Nezavisne.com, o organizovanim grupama koje švercuju pse iz BiH u zemlje zapadne Evrope, najčešće u Njemačku. U tekstu se navodi kako se životinje iz BiH izmiještaju pod izgovorom da će tamo biti udomljene, a navodno se zloupotrijebljavaju u medicinske svrhe te koriste za testiranje oružja, izradu krzna ili borbe pasa.

Kako pišu Nezavisne, navodni posao funkcioniše tako što u BiH skupljaju pse pod izgovorom da će biti udomljeni, a onda ih preuzimaju šverceri te u evropskim zemljama prodaju po vrtoglavo visokim cijenama.

A šta se zapravo dešava
Međutim, sve ovo je vrlo lako demantirati. Adnan Smailbegović, predsjednik Avlijanera, za Radiosarajevo.ba objašnjava čitav proces izvoza bh. pasa u zemlje EU.

"Informacija o psima se najprije objavi na društvenim mrežama i stranicama udruženja kako bi se pronašli udomitelji, pa se tek onda organiziraju transporti. Nažalost, za jedan transport se mora čekati oko mjesec i po do dva, pa i više - budući da se moraju pronaći udomitelji za četiri do pet pasa. Zbog velikih troškova ne isplati se organizirati transport za manje pasa. Također, maksimalni broj pasa po vozilu je pet. Što se samih troškova tiče, primjera radi, put do Munchena košta 500 eura, a tome treba pridodati i troškove veterinarske obrade pasa koji minimalno koštaju 250 eura (50 eura po psu) te 150 eura za vakcine protiv zaraznih bolesti i troškove smještaja pasa do transporta (oko 80 do 100 eura u privatnim pansionima)", ispričao je Smailbegović za Radiosarajevo.ba.

Dalje navodi kako se transporti uglavnom organiziraju preko porodica ili prijatelja zaštitara te udruženja iz Slovenije, Njemačke i Austrije (zemalja u kojima se psi uglavnom i udomljavaju).

"Što se šverca, zdravlja i dobrobiti životinja tiče, BiH se nalazi na bijeloj listi EU, prvoklasirana, te je daleko ispred Hrvatske i Srbije. To dovoljno govori. Za sve pse se pazi gdje i kod koga će otići. Da je neki pas loše završio - zaista nemam informacija. Bila je sumnja za jednog psa čije su slike objavljivane po Facebooku, ali ni to nikada nije dokazano", rekao je Smailbegović. Čisto sumnjam da bi iko mogao da zaradi na ovaj način, budući da je taksa za udomljavanje 250 eura", navodi Smailbegović za Radiosarajevo.ba.

Smailbegović također navodi kako je susjedima iz Srbije procedura komplikovanija nego nama, budući da im je uveden i obavezni TITAR test na bjesnilo, ukoliko žele da udome psa u EU. Zbog toga su troškovi udomljavanja mnogo veći nego BiH, budući da je sam test jako skup, a od davanja vakcine do testiranja moraju proći dva mjeseca.

"Da se neko okoristi na transportima - to je sigurno, ali ne u toj mjeri i na takav način kako se navodi. Zbog ovakvih informacija o švercu i sličnom mogu ispaštati samo životinje i ljudi koji im pokušavaju pomoći, a na ulicama će samo biti još više pasa. Najviše što se neko može okoristiti na ovome je da neko udruženje zadrži taksu za sebe", ispričao je Smailbegović za Radiosarajevo.ba.

Što se nadležnih organa tiče, sagovornik Nezavisnih iz Kancelarije za veterinarstvo BiH kaže da tu instituciju u prethodnom periodu nijedno udruženje nije obavijestilo o ovoj pojavi. Detaljnih informacija o ovom, svojevrsnom skandalu nisu imali ni u Graničnoj policiji BiH.

Odakle je sve krenulo
Sve (dez)informacije o švercu pasa iz BiH i regiona dolaze za jednog mjesta, odakle se dalje šire po forumima i društvenim mrežama. Radi se o blogu Cuvarkuca, koji piše Miriam Kervatin iz Pule.

Kervatinova je više puta pisala upravo o transportima pasa iz BiH u Njemačku i ljudima koji ih vrše te navodnom švercu. Međutim, bez ikakvih konkretnih dokaza. Na udaru Kervatinove našla se i Daliborka Čolić, njemačka državljanka i zaštitarka porijeklom iz BiH. Upravo zahvaljujući Čolićevoj, ogroman broj pasa iz BiH pronašao je svoj dom u Njemačkoj, a napravila je i azil za napuštene pse u Bosanskoj Gradišci - SOS Zaboravljene šape. O požrtvovanosti i radu Čolićeve te načinu udomljavanja pasa u Njemačkoj može posvjedočiti i naš novinar, koji je zahvaljujući njoj prošao specijalistički program vođenja azila za životinje u Tierheimu Witten-Wetter-Herdecke.

Upravo preko ovog Tierheima (azila) udomljen je veliki broj bosanskih pasa, a čak su imali i prioritet u odnosu na njemačke. O tome na koji se način psi tamo udomljavaju najbolje govori činjenica da proces udomljavanja traje čak mjesec dana - dok se pas i budući vlasnik potpuno ne upoznaju te dok se ne procijeni da li je potencijalni udomitelj pogodan i uopće sposoban da izdržava psa. Također, ukoliko se vidi i da se pas i vlasnik ne mogu poklopiti karakterima - od udomljavanja nema ništa. O svim udomiteljima se vodi evidencija i kontrola, a svako malo se organizuju i druženja udomitelja. Taksa za udomljavanje jeste 250 eura, ali se njom ne mogu pokriti ni najosnovniji troškovi obrade psa, o ishrani, održavanju i radu oko njih da ne pričamo.

Prema tome, kako se nekome isplati da potroši toliki novac za transport kako bi zaradio tričavih 250 eura? Navodi koje plasira Kervatinova, bez sumnje iz želje za dobrobiti životinja, nažalost mogu samo da im škode. Ukoliko se BiH nađe van bijele liste i uvede joj se obavezni TITAR test, i ovaj mali broj uličnih pasa koji uspije naći dom bit će drastično manji.

Kako se nelegalno prodaju životinje u BiH