In memoriam | Snježana Mulić-Softić: Trči, Nora, trči

Preminula je Snježana Mulić-Softić, urednica i novinarka Al Jazeere Balkans.

Porodica je potvrdila da je izgubila borbu s teškom bolešću. Mulić-Softić je tokom karijere bila novinarka, urednica, književnica i dokumentaristica, a ostavila je dubok trag u medijskim kućama u kojima je radila.

U znak sjećanja na kolegicu Mulić-Softić objavljujemo njezin tekst iz 2002. godine pod naslovom "Trči, Nora, trči" u magazinu 'Dani', koji je posvećen opsadi Sarajeva.

Neka je rahmet velikoj duši Snježana Mulić-Softić:

"Peti je april 1992. Jutro. Grad Sarajevo. Fahira Hadžiosmanović, Sarajka kod koje žive dvije sestre Dubrovčanke iz familije Dilberović, jednu od njih – Suadu, studenticu pete godine Medicinskog fakulteta, pokušava odgovoriti od odlaska na “mirne demonstracije”. Suada samo odmahne rukom, nasmiješi se i kaže: „Idem braniti svoje Sarajevo“, i izlazi iz kuće.

"Branit ću ovaj grad"

Pred zgradom Skupštine RBiH već se okupilo na hiljade građana, među njima je najviše mladih. Službenici u Skupštini tiskaju se po prozorima i gledaju šarenu rijeku ljudi. Dolje su zastave, Titove slike, transparenti „Mi smo za mir“.

Olga Sučić, 34-godišnja službenica Skupštine, zaposlena u daktilobirou, neće da demonstracije gleda tek kroz prozor. Iako je radni dan, izlazi iz kancelarije. Na stolu ostavlja tašnu i kaže kolegama da će se brzo vratiti. Utapa se u masu koja viče: “Ovo je Sarajevo, mi smo za mir!”

utro se polako pretvara u podne i Most Vrbanja već podrhtava pod težinom ljudi. S njegove lijeve strane, demonstranti to već znaju, nalaze se oni što hoće rat. „Nevidljivom neprijatelju“ svjetina šalje poruke mira.

Novinari su se razmiljeli po mostu. Trče, a kamere im poskakuju na ramenima. Jedan reporter prilazi Olgi Sučić i pita je: „Zašto ste tu?“

„Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad“, odgovara Olga u kameru i kreće dalje sa demonstrantima.

Nekoliko minuta nakon toga, čuju se pucnji. Dolaze iz pravca Jevrejskog groblja. I završavaju u masi demonstranata na mostu. Vrisak, panika, bježanje…

Na pločniku leže dva tijela. Oba ženska. Suada Dilberović u samrtničkom hropcu pita: „Zar je ovo Sarajevo?“, i izdiše. Olga Sučić ne pita ništa. Na putu do bolnice i ona umire.

Večer 5. aprila. Novine, TV i radiostanice izvještavaju o demonstracijama i svaka kao glavnu vijest ističe da je na Vrbanji pala PRVA žrtva – Suada Dilberović. Olgu Sučić niko ne spominje. Isto prenose i strani mediji.

Osmi april 1992. Suadu i Olgu sahranjuju na groblju Bare. To je posljednji mirnodopski ukop na tom groblju. Stotine građana i desetine novinara i TV kamera prate sahranu Suade Dilberović. Nad rakom pripremljenom za Olgu Sučić samo su njeni najbliži.

Šesti april 1996. Prva poratna godina. Vrbanja most preimenovan je u Most Suade Dilberović. Na mostu su se okupili mnogobrojni građani i rodbina rahmetli Suade. Dvojica muškaraca skidaju crveno platno sa ograde mosta i ispod njega se pojavljuje granitna ploča sa Suadinim imenom i stihom: „Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.“

Između Skenderije i Mosta Suade Dilberović, u jednoj uskoj uli- čici, raste djevojčica Nora. Ona je, kada je Olga Sučić ostavila tašnu u kancelariji i izašla na demonstracije, imala tek dvije godine. Sada joj je sedam. Pošla je u školu. Pitaju je za mamu. „Kazali su mi da je mama poginula na mostu – onom dolje“, odgovara Nora. Dočekuje je muk.

Gdje je moja mama?

Kod kuće, baka i tata, ponovo joj pričaju o mami i mostu. Djevojčica trči, trči… Evo je na mostu. Vidi cvijeće i ploču. Približava se, a malo srce hoće da joj iskoči. Zastaje i čita. Potom trči natrag, trči i plače. Utrčava u kuću i govori ocu: „Svi mi lažete, moja mama nije poginula na mostu. Tamo je ime samo neke tete Suade. Gdje je moja mama?“

Otac (Goran Trifković) zna da u TV BiH postoje snimci kad Norina majka govori da ide braniti grad, ali i oni kada Olga pored Suade leži u lokvi krvi.

On zna i da ne može ništa uraditi da se ti snimci nađu.

Godina je 1999. Bliži se proljeće i sedma godišnjica od pogibije Olge i Suade. Novinarka Oslobođenja Edina Kamenica i bivši suprug Olge Sučić obijaju pragove institucija Kantona i traže da se na ploču doda i Olgino ime. Idu u Kantonalnu komisiju za obilježavanje historijskih događaja, oni ih šalju u Zavod za izgradnju grada, a ovi u Zavod za zaštitu kulturnog nasljeđa, spominju budžet, spominju kako je prva ploča koštala nekoliko stotina maraka, da se nova mora osmisliti, napraviti, platiti…

Treći decembar 1999. Službene novine Kantona Sarajevo, na stranici 742, objavljuju: „Na lokalitetu Most Vrbanja, područje Općine Centar, podići će se spomen-ploča Suadi Dilberović i Olgi Sučić, koje su petog aprila 1992. godine ubijene od strane paravojnih formacija SDS-a…“

Šesti april 2001. Na nekadašnjem Mostu Vrbanja promijenjena je ploča. Ponovo se okupio svijet, prijatelji i rodbina Suade Dilberović i Olge Sučić. Među prisutnima je i mala Nora. Sada joj je već 11 godina. Crvena plahta polako klizi i ispod nje se pomalja nova ploča. Na njoj su uklesana zlatnim slovima oba imena: Suada Dilberović i Olga Sučić. I stih: „Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši."