Geneza slučaja: Zatvaranje muzeja

4. oktobar 2012. godine ostat će zapamćen kao veoma bitan datum u historiji Zemaljskog muzeja. Tog dana navršila se godišnjica otvorenja Zemaljskog muzeja za javnost (4. oktobar 1913.), ali taj dan ujedno predstavlja i definitivni kraj ove najznačajnije kulturno-historijske institucije u Bosni i Hercegovini i jedne od najznačajnijih institucija ove vrste na Balkanu.

Mnogi ovom viješću nisu bili iznenađeni, s obzirom da je još u decembru 2011.  direktor Adnan Busuladžić obavijestio javnost da zaposlenici Muzeja, zbog besparice, nisu više u mogućnosti adekvatno se brinuti o eksponatima.

Agonija oko umiranja kulturnih institucija od državnog značaja traje, praktično, od Daytona, a razlog je njihov neriješen pravni status. 

Pročitajte kako je išao put propasti muzeja, kako je to uticalo na pojedine ljude i kako su reagirali.

Osim što najveći dio krivice leži na neuređenom pravnom statusu državnih institucija kulture, i očitog pomanjkanja političkog interesa da se taj status riješi, mnogi intelektualci ukazivali su na to da dio krivice leži i na lošem upravljanju muzejom. Njegovog aktuelnog direktora Adnana Busuladžića prozivalo se kao krivca za zapuštenost muzeja, zastarjelost pristupa publici, nedostatak inicijative i generalno loše rukovođenje ovom važnom institucijom. 

U tekstu Htjeli su nam grantom začepiti usta  direktor Busuladžić kaže da se radi o zlonamjernim ljudima i naručenim tekstovima. 

Busuladžić se u svakom obraćanju javnosti branio kako to nije istina, a  prije nekoliko mjeseci, tačnije u junu 2012 i javno akcentirao kulturne radnike Mirsada Purivatru, Dinu Mustafića i Harisa Pašovića, koji su se u svojim izjavama kritički osvrnuli na rad ove i ostalih sedam institucija kulture čiji je osnivač BiH, zamjerajući im da se 'u prevelikoj mjeri oslanjaju na budžetski novac'.

Ipak, u svojim obraćanjima, direktor kao da je zaboravio da je upravo Festival Mess još  krajem 2009. pokrenuo inicijativu za usvajanje Rezolucije podrške kulturnim institucijama u BiH u Evropskom kulturnom parlamentu, te da kulturni javnici nikada nisu govorili o samofinansiranju muzeja, već o  promjeni pristupa koja bi mogla donijeti i prihode sa druge strane. 

Busuladžić: Muzej ne traje nekoliko dana

Busuladžić podsjeća da je sa nekadašnjih 850 hiljada KM, finansiranje muzeja 'spalo' na 350 hljada, te da je to premalo za njegovo funkcionisanje.  Zemaljski muzej BiH institucija kompleksnog tipa - riječ je o pet institucija: Arheološki, Etnografski i Prirodoslovni muzej, Botanički vrt i Biblioteka. U takvim institucijama radi na stotine uposlenika, te da bi u slučaju ovog muzeja BiH po sistematizaciji trebalo raditi 129 uposlenih, koliko je i radilo do 1992. godine. Trenutno radi 65 uposlenika - doktora nauka, magistara, kustosa, viših kustosa, savjetnika, konzervatora, preparatora, vrtlara, dnevnih i noćnih čuvara, bibliotekara, maketara i slično.

Tim Clancy: Promjene u glavama

Tim Clancy, konsultant za održivi razvoj, putopisac, te  društveni i ekološki aktivist koji živi u BiH od 1992. tvrdi da pronalaženje sredstava da se održi kvalitet i raznolikost nacionalnog muzeja ili bilo koje kulturne ustanove ne znači da treba prodati dušu vragu. U svom tekstu koji je na radiosarajevu objavljen nakon prve najave zatvaranja, on kaže:

"Jednostavno, shvatimo to kao neminovnost. U svim velikim muzejima u kojima sam do sada bio, bilo to u New Yorku ili Cairu, zastupljen je bio i određeni nivo ukusnog i kreativnog komercijalizma. Muzeji su mjesta u kojima želimo provesti čitav dan. Ne idemo u njih zbog dvadesetominutne šetnje kroz hladne, sumorne i dosadne postavke koje se nisu promijenile od 1985. godine. U muzejima postoje mjesta u kojima se služe hrana i piće. Uvijek. Botanički vrt u Zemaljskom muzeju je idealno mjesto za decentan kafe. Na primjer, može se izgraditi staklenik koji bi omogućio ne samo razgledanje biljaka, već i atraktivno mjesto za kafu ili ručak u zimskom periodu", rekao je Clancy za Radiosarajevo.ba.

Također, u nacionalnim muzejima obično se mogu kupiti brojne knjige, na svim svjetskim jezicima, o zemlji u kojoj se muzej nalazi ili mjestima koje treba vidjeti. Suveniri i ručno izrađeni predmeti koji se prodaju u muzejima, ne samo da podržavaju tradicionalne zanate, već i generišu značajna sredstva bilo za koncesionara ili za sam muzej.

"Ono što često čujem od strane naših institucija je opravdanje zašto NE MOGU uraditi određene stvari. Rijetki se čine zainteresirani za rješavanje egzistencijalnih problema, s kojim se većina kulturnih institucija suočava. Umjesto toga, često čujemo apatične isprike o tome kako 'zakon kaže da to ne možemo uraditi'", istakao je Clancy za Radiosarajevo.ba.

Pašović: Rukovodioci moraju dati ostavke

Haris Pašović, redatelj i osnivač teatarske kompanije East West, prilikom prve najave zatvaranja muzeja, u januaru 2012 rekao je kako je anti-bosanskim političkim snagama u interesu da ove institucije ne postoje. Pro-bosanske političke snage ne shvataju važnost ovih institucija za budućnost zemlje.

U takvim okolnostima, najvažniju ulogu imaju profesionalci koji upravljaju ovim institucijama. Nažalost, uprave ovih institucija nemaju potrebnog znanja, snage i političke hrabrosti.

Zatvaranje ovih institucija mora biti potpuno, a ne navodno. To znači da upravni odbori kulturnih institucija moraju donijeti odluke o potpunom zatvaranju, propisati procedure o zaštiti imovine i pozvati policiju da zapečati naše neprocjenjivo nacionalno blago.

"Rukovodioci muzeja i članovi upravnih odbora treba da podnesu neopozive ostavke. To bi bilo pravo zatvaranje muzeja koje bi isforsiralo dugoročna rješenja", rekao je Pašović za Radiosarajevo.ba.

Sličnog je mišljenja i marketinški stručnjak Ekrem Dupanović, koji u tekstu 'Gospodo iz muzeja, vratite svoje radne knjižice' navodi pozitivne marketinške prakse upravljanja muzejima iz susjednih država.  

Ekrem Dupanović: Gospodo iz muzeja, vratite radne knjižice!

Nakon prve najave zatvaranja muzeja, 28. decembra 2011. portal RadioSarajev.ba je kontaktirao niz javnih ličnosti i kulturnih radnika da komentiraju slučaj. Među anketiranima bili su i dekani sarajevskih umjetničkih akademija: 

Zgroženi dekani sarajevskih akademija

"Mogu samo da kažem da sam zgrožena", rekla je tada za Radiosarajevo.ba dekanesa Akademije likovnih umjetnosti Amela Hadžimejlić Kečo i dodala: "Već sam sve rekla kada se zatvarala Umjetnička galerija BiH. Svi mi znamo šta je to nebriga. Inače smo svi nezadovoljni opštim stanjem i odnosom prema umjetnošću. Mislim da je sve ovo atak na državu Bosnu i Hercegovinu".

Ono što se sada događa imat će posljedice u narednih 50 godina
Ivan Čavlović, dekan Muzičke akademije u Sarajevu, za Radiosarajevo.ba navodi kako nije razočaran, već ljut i deprimiran našom budućnosti.

"Ja sam zabrinutm ne samo za kulturu i umjetnost, nego i za civilizacijsku budućnost. Ono što se sada događa imaće enormno velike posljedice u narednih 50 godina. Kada hoćete uništiti jedno društvo najprije mu uništite kulturne institucije", rekao je Čavlović za Radiosarajevo.ba i naveo kako je zabrinut već dvije, tri godine, jer je očekivao od nove vlasti da će nešto uraditi, a oni su, po njegovoj procjeni, još lošiji od prethodne vlasti.

"Smatram da sve ono što u ovoj zemlji ima bh. predznak nastoji ugasiti. Ne znam zašto je to tako, ova zemlja mora ići naprijed i mora imati svoj nacionalni muzej i svoje nacionalne vrijednosti", rekao je za Radiosarajevo.ba dekan sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, Zijad Mehić

Nihad Kreševljaković o 'smrti muzeja'

"Teško je shvatiti da se ginulo za državu koju sada uništavamo i prodajemo u pijačarskom stilu. Morao bi neko konačno reći za šta su se ljudi borili? Ima li važnosti i simbolike u činjenici da je Zemaljski muzej naša najstarija ustanova zapadnog tipa koja je naš glavni grad i zemlju po prvi put uzdigla na nivo evropskog kulturnog, književnog i znanstvenog centra? Kome to danas treba? Znači li to nekome nešto? Hoćemo li da galerije i muzeje pretvorimo u još par tržnih centara?

Da li je 15 godina poslije, u miru neprijatelj probio liniju odbrane kod Zemaljskog muzeja koju su hrabri i pametni ljudi sačuvali u ratu? Jesmo li izdani? Hoćemo li se predati?", napisao je Nihad Kreševljaković, bloger i direktor teatra SARTR.

Pročitajte šta je o slučaju muzej, kontekstu u kojem je do zatvaranja muzeja došlo, ali i o udjelu 'našeg mentaliteta' na nevolje koje nam se dešavaju napisala kolumnistica portala Radiosarajevo.ba i Manjine.ba Nidžara Ahmetašević u tekstu Muzejski primjerak ludila

Opširnije o slučaju zatvaranja muzeja čitajte i u našem dosijeu iz januara 2011: 

Dossier: Smrt Muzeja