Frenkie: Sjećanja

Piše: Frenkie za RedBull.ba

Ne znam kako su mi se vratile te slike, jer sam bio ubijeđen da sam ta sjećanja iz mog ranog djetinjstva zaboravio, no sinoć kada sam legao bile su tu, i bile su kristalno jasne kao da se sve to jučer desilo. Vjerovatno su nedavna putovanja i ova praznička euforija osvježili moja izblijedjela sjećanja pa se tako i slike našeg starog dvorišta vratiše. A priča ide ovako...

Kada smo početkom devedesetih pobjegli od rata na Zapad, doselili smo se u prelijepu kuću jedne starije gospođe. Pošto je ona patila od bolesti te nije mogla više da se brine o dvorištu i bašti, ugostila je porodicu iz Bosne za malu kiriju, ali da se mi zauzvrat brinemo o zaraslom dvorištu. Sjećam se kada sam prvi put ugledao veliko zeleno dvorište iza kuće i sa bratom zaigrao lopte.

Igranje u dvorištu

Za nas je to, kao što možete zamisliti, bilo nevjerovatno. Nakon ružnog ratnog iskustva, izbjeglištva, te zajedničkog spavanja maloj sobi, ova kuća za nas je bila kao vila. Brat i ja smo imali svako po sobu, roditelji spavaću, dnevni boravak koji je imao veliki prozor preko cijelog zida i naravno za mene i brata najbitnije, preljepo dvorište u kojem smo provodili svaki dan.

Komšiluk je zbog našeg igranja u dvorištu i čestih posjeta prijatelja naših roditelja ubrzo shvatio da su dobili nove susjede koji su glasni i pričaju nepoznatim jezikom. Vjerovatno smo tada nekada upoznali i našu prvu komšinicu. Kako to inače biva, lopta je preletjela ogradu i ja kao stariji sam, naravno, morao da idem po nju. Dvorište našeg prvog susjeda je bilo još više zaraslo nego naše i ljude koji su živjeli u kući nisam do tada nikada vidio.

Nisam čak bio ni siguran da li tu neko živi i razmišljao sam da preskočim ogradu kada se nakon drugog zvonjenja na vratima pojavila nasmijana bakica naslanjajući se na štap u ruci. Brzo sam se predstavio, izvinio što ometam i objasnio zašto sam došao. Bakica je onako veselo samo mahnula rukom i rekla da slobodno uđem, i da ubuduće ne zvonim.

Moja dosadašnja iskustva sa starim Nijemcima i nisu baš bila prijatna tako da sam bio pomalo iznenađen njenom ljubaznošću. Većina Nijemaca nije baš trpila galamu i buku ispod prozora i uvijek su bili strogi, no našoj prvoj komšinici izgleda da su godili dječiji glasovi i veselje. Nakon toga su naši susreti postali češći, sretali smo se kada bih odlazio u radnju, u školu, ili kada bismo se igrali u dvorištu. Uvijek bi je srdačno pozdravili, a ona uvijek uzvratila i upitala za školu, roditelje i za nove vijesti iz Bosne.

Prva jesen

Kada je u naš novi komšiluk došla prva jesen i sa njom raspust brat i ja smo ponovo počeli da boravimo u dvorištu. Jednog od tih dana se uz ogradu pojavi naša baka i sa onim prepoznatljivim pokretom ruke dozva nas k sebi. Već sam se bojao da će nas zamoliti da budemo tiši i prestanemo sa igrom, no u pitanju je bila druga molba.

Iza kuće je imala malu šupu koja se već počela kriviti od težine grana i lišća. Pitala me je da li bi se mogao očistiti krov i oluk kako bi kišnica mogla da se slijeva. I pošto je igra u dvorištu postajala već malo dosadna, prihvatili smo se posla.

Iz garaže smo iznijeli merdevine i brat i ja smo za nekoliko sati završili posao. Kada sam pokucao na vrata i da vratim ključ od garaže i da javim da je posao gotov, ona mi je u ruku pružila čokoladu i nešto para. Iznenaio sam se, brzo povukao ruku i rekao da ne želim novac, ali ona je brzim pokretom stavila novac u moj prednji džep. Nasmijao sam se, zahvalio i rekao da ako opet zatreba pomoć samo neka mahne. A novih zadataka i poslova je bilo skoro svaki vikend. Da li lišće, farbanje ograde, košenje trave, granje, snijeg ispred ulaza ili nešto drugo, brat i ja smo uvijek priskakali u pomoć. I uvijek nakon obavljenog posla je uslijedila nagrada, sok, kolači, čokolada i mali džeparac za školu.

Vidjevši da smo sa bakom iz komšiluka postali prijatelji, stara nas je te prve zime obukla, kupila mali poklon i na Badnjak poslala da našoj prvoj komšinici čestitamo praznik. Kada nas je ugledala na vratima tako fino obučene, sa umotanim poklonom u rukama, baka se glasno nasmijala i raširila ruke.

Jednim potezom, kako to bake inače rade sa unucima, mene i brata čvrsto je zagrlila i prosto uvukla unutra. Tada smo po prvi put vidjeli unutrašnjost njene kuće. Na zidovima su visile crno-bijele slike, ormari su bili puni knjiga, a sav namještaj je bio od punog starog drveta.

Taj dan smo i prvi put upoznali i bakinog muža za kojeg do tada nismo ni znali da postoji. On je bio nekoliko godina stariji i nije izlazio iz kuće, samo rijetko bi prošetao do balkona i toaleta, a ostatak vremena je provodio ležeći u krevetu i šaltajući kanale na tv-u.

Jedini gosti

Dok smo brat i ja znatiželjno razgledali slike na zidovima, na stolu su se našli kolači i sok. Sjećam se da nam je tada pokazala sliku svoje kćerke koja živi u Americi, a koju dugo niije vidjela i koja bi nazvala samo za praznike. Bilo mi je žao, jer dok su se taj dan kod drugih komšija u ulici redali automobili puni veselih gostiju sa djecom, brat i ja smo bili jedini gosti kod naše bake. Ubrzo nakon što smo pojeli kolače, brata sam udario nogom ispod stola i na našem mu rekao da idemo. Zahvalili smo se, obukli jakne i krenuli prema izlazu.

''Ako bude opet neki poslić za nas, znate gdje nas možete naći'', našalio sam se na izlazu.

Baka se samo slatko nasmijala, rukom mi prošla kroz kosu i nježno poljubila u čelo. Upravo taj pokret i poljubac me istog trenutka podsjetiše na moju nenu koja je tada još uvijek živjela u Bosni. Tačno tako bi me ona svaki put pomilkila kada bi odlazili sa bajramskog ručka i na trenutak sam se osjećao kao da izlazim iz njene kuće. Zatvorio sam kapiju i sa bratom u povratku posmatrao okićena dvorišta i kuće iz kojih se čulo veselje.

Nakon nekoliko mjeseci smo se preselili iz velike kuće u puno manji stan u potkrovlju, no svaki Božić bi nas stara spremila, umotala poklon i poslala da obiđemo našu baku, a ona se, ugledavši nas na stepenicama, svaki put iskreno obradovala, raširila ruke i pozvala u kuću. I ko bi rekao da se i danas, petnaest godina kasnije i dalje sjećam našeg prvog susreta.