Federacija nemoćna protiv maloljetničkog kriminala

Ahmed Burić je novinar i književnik iz Sarajeva. Objavljivao je u većini važnijih listova i publikacija na području Jugoistočne Evrope. Ovaj članak, koji ekskluzivno objavljujemo u tri nastavka, napisan je kao dio Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji s Balkan Investigative Reporting Network.

Piše: Ahmed Burić, Sarajevo i Budimpešta

Dino je imao samo 16 godina kada se jedne noći, pod dejstvom alkohola, potukao i nožem izbo četvero ljudi u selu blizu Cazina na sjeveru Bosne.

Bosanskom pravosuđu trebalo je tri godine da ga zbog ranjavanja tih četvero ljudi konačno smjesti na 15 mjeseci u popravnu ustanovu. Dino – što nije njegovo pravo ime – već je bio napunio 19 godina kada je završio u zatvoru.

Dino sada ima 21 godinu, živi u Velikoj Kladuši, gradiću na sjeveru Bosne, a tokom ljeta radi u poljima Slavonije u Hrvatskoj.

On štedi novac da bi preživio duge bosanske zime bez posla i, unatoč teškom radu i finansijskim problemima, sretan je što je prošlost kriminalca ostavio za sobom. “Nisam mogao da držim nož u ruci zauvijek, morao sam promijeniti život”, kaže on.

Dino je, međutim, izuzetak od pravila u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), jednom od dvaju entiteta u duboko podijeljenoj državi u kojoj je maloljetnički kriminal skočio za skoro 20 posto od januara do juna 2010., i u istom periodu ove godine, prema podacima policijske službe Federacije.

Prema tvrdnjama posmatrača i profesionalaca, unatoč rastu stope zločina, djeca se uporno provlače kroz sistem jer razne ustanove zadužene da maloljetne prestupnike drže podalje od ulica, preopterećene su, nemaju dovoljno finansijskih sredstava, a imaju manjak osoblja.

Oni kritički nastrojeni tvrde i da ne postoji mnogo programa rehabilitacije. Umjesto toga, mladim prestupnicima prečesto se dozvoljava da izrastu u okorjele kriminalce, od kojih će neki počiniti na stotine zločina prije nego što završe u zatvoru kao punoljetni.

Uz to, nacrt zakona koji bi, kažu oni, unaprijedio sposobnost Federacije da osigura odgovarajuće programe rehabilitacije zapeo je u entitetskom parlamentu.

Dok druge evropske zemlje, poput Mađarske, ulažu u suzbijanje maloljetničkog kriminala uvođenjem posredovanja zajednice i principa restorativne pravde, Federacija BiH ozbiljno kaska za njima.

“Armija” budućih kriminalaca

Mićo Letić, glavni inspektor za maloljetničku delinkvenciju u MUP-u Kantona Sarajevo, u Federaciji Bosne i Hercegovine, vjeruje da se problemi prosto odlažu za buduća vremena:

“Godišnje imamo toliko višestrukih prestupnika da će, za deset godina, oni činiti armiju od 1.500 kriminalaca. Mora se pod hitno usvojiti novi zakon o maloljetničkom kriminalu, zato što je država potpuno omanula i imamo potrebu za državnom politikom o maloljetničkoj delinkvenciji.”

Letić je zabrinut i zbog nesposobnosti Federacije da, prije svega, spriječi djecu da počine zločin i zbog načina na koji se ophodi prema prestupnicima mlađim od 14 koji još nisu napunili godine krivične odgovornosti.

“Brine me to što su u prvih osam mjeseci u Kantonu Sarajevo 342 prekršaja počinili maloljetni prestupnici, što je 12 posto više nego prošle godine. To je ukupno 177 mladih, a broj prvobitnih prestupnika povećao se za 51,3 posto. Ključni problem je uzrast prestupnika, koji sve vrijeme pada. Među njima je 25 djece mlađe od 14 godina, kojima se ne može suditi”, kaže on.

Djecom mlađom od 14 godina ne bavi se kazneni pravosudni sistem. Umjesto toga, ona potpadaju pod nadležnost socijalnih službi.

Ko je kriv?

Trenutno su tri posebna odjela – pravde, rada i socijalne politike, i policije – zadužena za maloljetne prestupnike koji su, u vrijeme kada su počinili zločine, imali između 14 i 18 godina.

Policijski službenici, socijalni radnici, savjetnici za mlade, osoblje popravnih ustanova, tužitelji i sudije u Federaciji Bosne i Hercegovine, svi ističu teške uslove rada u svojim službama, žaleći se uglavnom na nedostatak sredstava i stručnog osoblja. Međutim, oni često navode da su za te probleme odgovorni drugi “u lancu”.

“Sve počinje s policijom, gdje se mladi prestupnik odvodi i gdje može biti zadržan 24 sata. Policija zove roditelje, ali maloljetnici često potiču iz razorenih porodica i roditelji se ne pojavljuju. Policajci tada zovu socijalne radnike, ali obično ni oni ne dolaze, jer nema dovoljno socijalnih radnika”, objašnjava Džanan Berberović, bivši psiholog za maloljetne i starije maloljetne prestupnike, koji je bio zadužen za Dinu u tuzlanskom zatvoru.

On tvrdi da policija često pušta mlade na slobodu pošto pošalje izvještaj tužiteljima koji odlučuju da li će dizati optužnicu protiv njih. Socijalni radnici se potom pozivaju da prisustvuju saslušanjima ako su roditelji spriječeni ili odbijaju doći. Dok je ovaj proces u toku – a on je obično mučan i spor – maloljetnicima je dozvoljeno da divljaju ulicama i često ponove prestup.

Berberović kaže da je čak i dječak koji je priznao ubistvo beskućnika pušten na slobodu, jer “nikome nije stalo” do žrtve.

- Maloljetnički zločini skočili su za 19,2 posto u čitavoj Federaciji od januara do juna 2010. u poređenju sa istim periodom prethodne godine*
- Kriminal mladih skočio je 20 posto u Kantonu Sarajevo tokom prošle godine*
- Većina zločina koju su počinili maloletnici u 2010. odigrali su se u najvećim kantonima: Tuzla (442 zločina) i Sarajevo (427)*
- Prema podacima Vlade Sarajevskog kantona, postoje samo 23 kvalificirana socijalna radnika za mlade koji rade direktno sa maloljetnim prestupnicima na području sa 360.000 stanovnika.

“Ponekad sam morala ostajati s maloljetnicima u sudskoj zgradi. Ponekad sam morala zvati ambulantna kola da bih im našla smještaj, jer ih nijedna druga ustanova nije htjela. Znam da policajci ‘zaziru’ od maloljetnika koje neko treba prihvatiti, jer ne znaju kuda da ih šalju”, tvrdi ona.

Neki pak misle da socijalni radnici imaju previše uticaja na kazne koje se izriču mladim prestupnicima.

“Centrima za socijalni rad daje se previše moći nad mladim prestupnicima, tako da oni utiču na odluke sudija. Mogli bismo izdejstvovati neka poboljšanja, ali to bi zahtijevalo da se sukobim sa socijalnim radnicima i sudijama... jer su oni preblagi”, kaže tužitelj iz Kantona Sarajevo koji je tražio da ostane anoniman.

S druge strane, socijalni radnici tvrde da su surove ekonomske prilike, zajedno s promjenama strukture stanovništva poslije ratova ’90-ih, rezultirale zapostavljanjem bosanske omladine i negativnim uticajima na nju. Većina kaže da na raspolaganju imaju premalo sredstava da bi se ozbiljno bavili ovim pitanjima.

Sljedeći nastavak objavljujemo u ponedjeljak, 14. novembra