Ekipa portala Radiosarajevo.ba čuvala blago: I Muzej je na spisku političkih zločina

Da li ste znali da je Zemaljski muzej u Sarajevu dom za četiri posto od ukupne svjetske kolekcije meteora?

I mi smo ovo saznali tek danas, kada smo se pridružili akciji Ja sam Muzej, u sklopu koje se organiziraju svakodnevne građanske dežure u Zemaljskom.

Naš termin bio je u 11 sati, poslije generala Jovana Divjaka. S organizatorima se susrećemo u Botaničkom vrtu Muzeja, gdje na pojedinim dijelovima miriše more i gdje živi kornjača koja je ranjena u ratu. Još uvijek šeće vrtom s probušenim oklopom.

Piše: Lana Ramljak,Radiosarajevo.ba

Na početku dežure imamo čast obići izložbu Ziyaha Gafića kojom je prikazao radnike Muzeja koji već tri godine kolekcije čuvaju, svojim tijelima. Plaću nisu primili od 2012. Lica na Gafićevim fotografijama pričaju potresne ispovijesti. Slike su nastale u zimskom periodu, pa radnike vidimo umotane u jakne, šalove i rukavice. Nemaju grijanja, zimi, a ni ljeti rashlađenja. I oni i kolekcije osuđeni su na puko preživljavanje.

„Zašto sam ovdje? Zato što je čast raditi u Zemaljskom... Nećemo dići ruke, kao što nismo. Ali, neće nas niko. Ne vole nas, a neće ni da uzmu ključ... Bio bi zločin ostaviti sve ovo... Bio bih najsretniji da mi neko dođe i da otkaz, ja drukčije Muzej ne mogu ostaviti... Zaboravljeni smo... Muzej se urušava iznutra – ljudi su bolesni, umiru odlaze“, samo su neke od poruka radnika Zemaljskog muzeja zbog kojih ćete istovremeno osjetiti i ponos, što živite među takvim ljudima, ali i stid, što živite među ljudima koji su to dozvolili.

Posao Dražena Kotrošana, kustosa ornitologa, načelnika Odjeljenja za prirodne nauke je, najčešće, provjeravanje da li negdje nešto prokišnjava. Marica Todorović, manipulantica na Odjeljenju za arheologiju, provjerava prozore i provjetrava prostorije. Svi zajedno najčešće gledaju u ekrane da neko ne ukrade Hagadu.

„Trenutno najvrednije u Botaničkoj bašti su endemi koji još nisu uništeni – sekvoja i Pančićeva omorika.“

No, od 3. augusta, radnici su opet polako nasmijani. Sretni su zbog dežura, zbog ljudi koji opet hode Muzejom i oduševljeni zure u blaga koja ova zemlja posjeduje. Kad vidite ploče na ulazu, i vidite s kolikom brigom i ljubavlju su se prethodni sistemi odnosili prema Zemaljskom, ako dosad niste, osjetit ćete gađenje spram aktuelnih vlastodržaca.

Kako je rekao profesor Zdravko Grebo, za vrijeme svoje dežure u Muzeju: „Ako ima kakav bošnjački, hrvatski ili srpski leptir, nosite ih...“.

Našoj grupi, u kojoj su, između ostalih, Štefica Galić, general Divjak i autorica ovih redova, pridružuje se nasmijana Lebiba Džeko, načelnica Odjeljenja za etnologiju od 1996. Ona će danas dežurati s nama i pokazat će nam samo dio vrijednosti koje spavaju u Zemaljskom.

Krećemo od njenog drugog doma, Odjeljenja za etnologiju u kojoj je smješteno šest soba koje slikaju historiju naše domovine. Haremluci, selamluci, djevojačke sobe... te su prostorije koje su nekad krasile domove bh. porodica, od Glamoča do Srebrenice. U njima ženske i muške nošnje.

Iako sam i prije bila u Zemaljskom, proći ovo s Lebibom Džeko, jedinstven je osjećaj. Priča nam ona o namještaju, o ćilimima, o nekadašnjoj modi, o anterijama i feredžama. Šutimo i, opijeni njenim pričama, na trenutak zaboravljamo da se nalazimo u kulturnoj i naučnoj instituciji koja propada već tri godine.

Selimo se potom na Odjeljenje prirodnih nauka, mjesto koje posebno raduje djecu. Preparirane životinje, ogromna ajkula (ulovljena '70-ih godina prošlog vijeka u blizini Neuma!), kolekcije ruda, minerala, nevjerovatno velikih leptira i džinovskih buba. Tu su i kosti mamuta, preparirana ptica Kostoberina s rasponom krila od fascinantna tri metra, školjke i hobotnice, gljive i primjerci iz bosanskih šuma.

Ponovo zaboravismo da smo danas tu čuvari, jer političari ne umiju i ne žele pronaći 1,4 milion maraka koliko treba godišnje za rad Zemaljskog muzeja. Ako mislite da su to njima velike pare, dopustite da vam otkrijemo da za telefonske razgovore zaposlenih u državnim institucijama godišnje platimo osam miliona maraka.

Nakon prirodnih nauka, dežuri se bliži kraj. Imamo priliku zaviriti i u svijet arheologije, i onda se rastajemo kao stari, dobri prijatelji.

Izlazeći kroz mračni tunel službenog ulaza, razmišljamo o društvu koje je dopustilo da ovakva jedna gromada bude zaboravljena tri godine i gledamo u susjednu zgradu u kojoj sjede ministri i parlamentarci čije se plaće mjere hiljadama maraka. Da ne spominjemo lažne odlaske u penziju i "krađe" više desetina hiljada maraka.

I Zemaljski muzej je na spisku njihovih zločina.

Stoga je važno ne biti saučesnik u tome, i pokazati im da nam je ova institucija (prijeko) potrebna.

Prijavite se već danas. Ispunite svoju građansku dužnost. Što nas više tamo bude, to će jači biti glas koji će ih natjerati da provire kroz prozor i, vjerovatno prvi put, pogledaju u Zemaljski muzej. Što nas više tamo bude, to će jača naša šaka biti kojom ćemo lupiti od skupe stolove bh. ministara s naredbom da nam vrate Zemaljski.

Svi smo mi Muzej. Pokažimo im.