Druga djeca neće da se druže sa nama – kažu da smo šugavi

Potresnu priču o siromaštvu pronašli smo na sajtu Pomozi.ba. Elvir Karalić, njihov aktivista napisao je blog o susretu sa  porodicom koja živi blizini Lašvanske petlje. Iz ove priče o odrastanju u siromaštvu izdvajamo:

Na putu prema Gluhoj Bukovici, tu negdje blizu Lašvanske petlje, pređosmo cestu i krenusmo prema kući. Ugledah tri najsretnija osmijeha koja sam ikada u životu vidio kako trče prema nama. Dođoše do nas i počeše nas grliti i pozdravljati kao da smo im najbliži rod. Dakle vide mene, totalnog stranca, kako sa rukama u džepovima (u tom trenutku nismo ništa nosili od pomoći) idem prema njima i trče u zagrljaj kao što djeca samo majci trče.

Nakon što sam zakoračio u njihovu kuću skoro u sekundi sam zaplakao ali sam se nekako suzdržao zbog te djece. Tu smo se zadržali kratko i rekli im da ćemo im u povratku svratiti i pitali ih hoćete li nešto posebno da vam kupimo na šta je mala Nura (12) rekla „kupite nam teka“, a njen brat Emin (10) „kupite nam soka i ruksak“, rekoh kakav sok hoćeš, kaže „od narandže“.

Otišli smo mi u Gluhu Bukovicu, našli se sa našom ekipom iz Travnika, isporučili porodici Mekić pomoć u vrijednosti nekih 4 hiljade maraka i u svim drugim uslovima ja bih bio presretan jer to je do sada najveća akcija bila i prvi pomozi.ba konvoj. Ali meni se srce steglo.

U povratku smo svratili i kupili im hrane, školskog pribora i 2 ruksaka. Silazimo opet prema njima, a stvari smo ostavili u autu i opet nas dočekuje osmijeh i neka nevjerovatno pozitivna energija četvero djece koja ništa, ali bukvalno ništa nemaju. Opet smo dakle bili bez stvari što dovoljno govori da su se oni obradovali nama, a ne stvarima, iako su im za život neophodne.

Ta djeca vole sve ljude. Kad smo ih sve pozdravili, a u tom trenutku ih je bilo četvero plus majka Aida, otišli smo zajedno do kombija po stvari i naglasili da ćemo se, ako Bog da, vratiti sa više i hrane i garderobe. Iako evidentno željni svega, oni su te stvari samo unjeli u kuću i vratili se vani da se igraju sa nama. Dakle nisu „nasrnuli“ da gledaju sta ima u tim kesama što bi bilo sasvim normalno već su unjeli to i izašli vani da unose nešto u srca svih nas što ja ne znam šta je, da li je to ljubav, radost, sreća… stvarno ne znam šta je, ali je energija tako jaka koja može pomjeriti planine, energija koju ja vama sada pokušavam prenjeti kroz ovu priču i ove slike.

Majka Aida nam je ispričala sve o uslovima (mada nije trebalo ništa pričati jer nam je svima bilo više nego jasno) u kojima žive, a nakon nekog vremena stiže otac Ibro sa najstarijim „dječakom“ Osmanom (13). Riječ dječak sam stavio pod navodnike jer Osman je sve ali dječak nije. Osman se pozdravio sa nama sa stavom jednog domaćina, sa kulturom i pristojnošću koju nemaju ni djeca koja pohađaju najskuplje škole na svijetu.

Osman radi sa ocem sve poslove koje ljudi sa svojih 30-40 godina rade. On je u stanju sutra da sam prehrani svojih četvero braće i sestara. Osman ima jedne cipele, tri broja veće, jednu jaknu, jedne hlače, jednu majicu ali Osman ima srce koje nema niko od nas.

Otac Ibro nam priča kako je kuća u kojoj žive od nekog dobrog čovjeka po imenu Milan koji živi u inostranstvu i koji im je rekao da mogu biti tu koliko hoće, ali da ne zna kako mogu da žive u takvim „uslovima“.

Nemaju struje, nemaju vode, nemaju ni jednog komšiju u blizini, ali imaju srce, imaju dušu, imaju osmijeh, imaju cuku pa čak i zeku jednog malog, imaju BH zastavu na balkonu, imaju poster Pjanića na zidu, ukratko imaju ljubav prema svima, a to je ono što rijetki imaju.

Pitam ja Ibru trebaju li vam drva, na šta on odgovara „ako možeš ti meni motorku nabavi jer mogu nekih drva dobiti u balvanima pa da mogu to da izrežem, a još mogu i zaradit djeci za hrane pošto me zovnu ljudi nekad da im režem jer sam dobar sa motorkom ali šta ću kad imam mjesečno samo 58 maraka primanja, nemam od čega da je kupim“. Drugi bi rekli daj nam pet metara drva, a Ibro traži nešto što će mu pomoći da on sam sebi obezbjedi ta drva i još djeci nešto hrane na sto da donese.

Nura (12) je odlična učenica i kaže Ibro „bila bi ona još bolja da ima svjetlo pa da može navečer da uči ili da ima računar“.

Kad smo krenuli kažem ja njemu da ćemo mu pomoći maksimalno jer ne želimo da tako lijepa, draga i puna ljubavi djeca za mjesec, godinu ili pet budu primorana da kradu jer ih je glad natjerala na to, na šta meni Ibro odgovara „moja djeca neće nikad krasti, ja ću prositi ako ne budem morao ali moja djeca neće nikada krasti“.

Rče mi jedna prijateljica kako joj je neko od djece rekao „druga djeca neće da se druže sa nama u školi,kažu da smo šugavi“.  Tada, isto kao i sada dok ovo pišem, samo su mi suze su mi samo krenule.