Dossier: Put Radovana Karadžića - gusle i djetinjstvo, psihijatrija i pritvor, rat i bijeg, Haag

Muslimani se ne mogu odbraniti ako ovdje bude rat...

Ovako je 1992, za govornicom Skupštine Bosne i Hercegovine, govorio Radovan Karadžić, optuženik za ratne zločine kojem će Haški tribunal u četvrtak, 24. marta, sedam godina od početka suđenja, izreći presudu.

Karadžić je optužen po 11 tačaka: za genocid i progone u bosanskohercegovačkim općinama 1992; teror nad sarajevskim civilima (1992-1995); genocid u Srebrenici 1995. godine; uzimanje međunarodnih promatrača Ujedinjenih naroda (UN) za taoce.

A, kako se dogodilo da je psihijatar i pjesnik postao čovjek optužen da je, između ostalih, orkestrirao masakr naše domovine?

Radovan Karadžić, sin Vuka (ali ne jezikoslovca Vuka Karadžića) i Jovanke, rođen je 19. juna 1945, u Crnoj Gori, u selu Petnjica, u kojem ga i danas vide kao srpskog heroja, viteza i mučenika... selo, u kojem je „Raša“ odrastao uz gusle i mitove o srpskoj historiji, smješteno je u općini Šavnik i okružuju ga planine Durmitor, Lola i Gvozd.

Podsjećamo vas da je prim. mr. sc. dr. Senadin Ljubović, koji je s haškim optuženikom studirao te radio skoro dvije decenije, za portal Radiosarajevo.ba analizirao transformacije ličnosti Radovana Karadžića.

Tada nam je govorio o tome kako su Karadžićevi poremećaji najčešće u vezi s nekim traumatskim događajima teške seksualne prirode u djetinjstvu. „Postoje neka nagađanja“, rekao je dr. Ljubović, aludirajući na priču o tome kako je Karadžićev otac osuđen za incest (s rodicom) i da je haški optuženik djetinjstvo proveo u zatvorenoj patrijarhalnoj sredini.

Porodica Radovana Karadžića pedesetih godina seli iz Petnjice u Šavnik, a zatim u Nikšić, gdje Radovan završava osnovnu školu. S petnaest godina, s roditeljima stiže u Sarajevo, gdje upisuje Srednju medicinsku školu. Deset godina kasnije u tom gradu završava i medicinski fakultet.

„Kad je završio tu srednju medicinsku, tu se porodica Karadžić prekontala. Treba sina da šalje na studije. On je vrlo dobar učenik bio i oni bi ga najradije poslali u Beograd. I kad su se izračunali nedostajalo je nekih 100 dinara da bi on išao u Beograd. Imali su pare za kartu samo do Sarajeva. A sve je bilo isplanirano da ide u Beograd. Ali nekih stotinjak dinara koje je sudbina odlučila, sudbina jedne karte koja je, kobno, prije svega za tu ličnost, za njega, pa za Bosnu, pa za srpski narod u Bosni, pa za muslimane u Bosni. To je sudbina jedne vozne karte“, rečeno je u dokumentarcu koji je o Karadžiću radio Sense TV.

Tokom studija Karadžić se bavio novinarstvom i pisanjem poezije. Postaje urednik studentskog lista Ponoćnik i član Saveza komunista.

„Bila je jedna grupa ljudi koji su se ozbiljno bavili književnošću, završili književnost, mislili o njoj, bili su intelektualci prvorazredni. U tu grupu se uključio Karadžić. On je bio s nama, sjedio je s nama. On nije završio ni gimnaziju. Ondašnja gimnazija bila je veoma jaka. Karadžić je završio medicinsku školu i nikada nije iz prve ruke ništa znao o književnosti. Karadžić je radije pričao o svojoj veličini pjesničkoj nego što je radio. On je bio lenčuga. Na primer od `74. do `89, `90. nije izdao nijednu knjigu“, prisjećao se književnik Marko Vešović tog vremena.

UBIJANJE GRADA: „Spusti se u gradove / Da bijemo gadove / Vuksane, blagdane, / Lepo ti je ime. / Svet te čeka pokorni / Konjaniče umorni / Vuksane, mrtvane, / Lepo ti je ime.“ Ovo je jedna od pjesama koje je napisao Radovan Karadžić...

Rekao je Vešović o Karadžiću još i ovo: „Ima jedan razgovor s Karadžićem gdje on s nekim od svojih komandanata razgovara i on mu kaže: 'Neće Srbi da uzmu puške'. A on kaže: 'Pa streljaj ih, pi*ka im materina!'. Ja to nikada neću zaboraviti. Kako može onaj mlakonja kojeg je zlostavljala njegova vlastita žena, ne samo preda mnom, pred desetinama njegovih prijatelja, štiklom ga u nogu pred nama. Kako se taj mlakonja preobrazio odjedanput u čovjeka koji kaže 'streljaj ga'? Meni je bilo zaprepašćenje kao je ta pihtija od čovjeka postala krvolok.“

Žena koja ga je, prema tvrdnji Marka Vešovića, zlostavljala jeste njegova kolegica s fakulteta Ljiljana Zelen, s kojom se vjenčao nakon što su završili drugu godinu studije. Iste, 1967. godine dobili su kćerku Sonju (koja je danas potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske i članica Srpske demokratske stranke - SDS, op. pr.), a nakon šest godina i sina Aleksandra.

Nekadašnji Karadžićevi bliski prijatelji sada tvrde da je Ljiljana na njega imala izuzetan utjecaj i da je “ona bar 50 posto odgovorna što je on bio najtraženiji haški optuženik”.

Kao mlad ljekar, dr. Karadžić se zaposlio na psihijatrijskoj klinici Dr. Nedo Zec, na Koševu u Sarajevu. Bio je i psihijatar Fudbalskog kluba Sarajevo. U psihijatriji se bavio neurozama i depresijama. Specijalnost su mu bile grupne terapije i psihoanalitičko tumačenje narodnih pjesama. Pričalo se i da je Karadžić izdavao lažne psihijatrijske nalaze onima koji su htjeli izigrati sistem i otići ranije u penziju.

„Pacijenti su bili mješoviti. Bilo je psihotičnih, bilo je depresivnih i tako dalje. I jedan od pacijenata koji je bio u toj grupi bio je jako agresivan. I kada je naišao Karadžić pored te grupe pacijenata, kada se ovaj momak nešto malo uznemirio, onda je on rekao: 'Udri ga šakom među rogove'. Našto je momak skočio iza stola i izvadio nož i počeo da tjera Radovana Karadžića, da ga zbode nožem, da ga zakolje, šta je već htio da uradi. U tom momentu, pošto su bili udaljeni dva, tri metra, uspio je Radovan da siđe dole niz stepenice da se zaključa u svoju kancelariju, a ja sam pacijenta uhvatila s leđa za ruke i taj nož je stajao još uvijek u ruci.

Kada sam doktoru Karadžiću pokucala na vrata, onda je naravno pitao ko je jer se plašio da otvori. Kada sam rekla da sam ja, da su pacijenti otišli, onda je otključao vrata i nije bilo više tog straha“, ispričala je za Sense TV sestra Elvira koja je radila s njim.

Imao je Karadžić, početkom osamdesetih godina i epizodu zvanu Beograd. Odselio se u Srbiju gdje je radio u Domu zdravlja na beogradskom Voždovcu, a bio je i psiholog fudbalerima Crvene zvezde. Prema svjedočenjima imao je zadatak da ove fudbalere osloboditi tzv. kompleksa manje vrijednosti.

No, epizoda nije dugo trajala i Radovan Karadžić vraća se u Sarajevo, jer njegova supruga nije mogla dobiti u Beogradu.

Godinu dana nakon povratka iz Beograda, 1. novembra 1984. Karadžića hapse zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama, mjestu oko 30 kilometara istočno od Sarajeva. Poslije 11 mjeseci u pritvoru – u kojem je boravio sa svojim prijateljem, budućim haškim zatvorenikom Momčilom Krajišnikom, također optuženim za privredni kriminal u sarajevskom Energoinvestu - Karadžić je pušten zbog nedostatka dokaza. Nedugo zatim sud u Sarajevu ponovo otvara ovaj slučaj i Karadžić biva osuđen 26. septembra 1985. na tri godine zatvora. Drugostepeni i Vrhovni sud BiH oslobađaju ih poslije odgovornosti, jer u međuvremenu njihov SDS, zajedno sa SDA i HDZ-om, pobjeđuju na izborima, i oni postaju vlast u BiH...

Inače, prvi SDS je osnovan u Hrvatskoj, a uskoro je osnovana i njena sestrinska stranka u BiH; SDS je osnovan u Sarajevu, u junu 1990. Registrirana je u Sarajevu 17. augusta 1990. te je tada predsjednik Izvršnog odbora SDS-aVelibor Ostojić izjavio da stranka ima 312 000 članova. Njen prvi predsjednik, poznato je, bio je Radovan Karadžić.

Karadžić se 2. novembra 1990, u beogradskom Sava centru obratio ovoj publici tim povodom: Predrag Palavestra, Gojko Đogo, Biljana Plavšić, Velibor Ostojić, Jovan Tintor, Danilo Veselinović, Milosav Mičević, Milan Novaković, Nebojša Ivaštanin... Tada je kazao:

„Kao i uvijek, srpski narod se budio sporo, ali su i ovog puta, kao i uvijek, njegova buđenja značajni historijski događaji. Tako smo mi u BiH osnovali svoju SDS. Stranku nismo osnovali zbog želje za vlašću, već zbog velike nevolje i pretnje propašću.

Stranku smo osnovali prije svega zbog srpskih prioriteta. Srpski prioriteti su očuvanje kulturnog, političkog i državnog jedinstva srpskog naroda. Srpski prioriteti su sloboda i demokratija. Kad god je bila ugrožena demokratija, bio je ugrožen i srpski narod. Kad god je bilo demokratije u srpskim krajevima, srpski narod je cvjetao.

Srpski prioriteti su povratak srpskog naroda među srećne narode i srpske države među mirne i srećne države. Srpski prioritet je i sprečavanje da ijedan Srbin, ijedno srpsko selo ostane izvan Jugoslavije i pripadne NDH. Svi srpski prioriteti ugrađeni su u program SDS-a BiH.“

Iako su SDS, SDA i HDZ na prve izbore u Jugoslaviji izašli u koaliciji, ona se počela raspadati, baš kao i bivša država.

Kada je riječ o BiH, Karadžić i SDS su prijetili da će, ako BiH proglasi nezavisnost, krajeve sa srpskom većinom, slično kao što su to hrvatski Srbi učinili na području Krajine u Hrvatskoj, priključiti Srbiji i Crnoj Gori, čime bi se formirala "velika Srbija".

Karadžić je bio jedan od utemeljitelja zasebne skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. oktobra 1991, koja je tvrdila da predstavlja srpski narod u BiH. Istovremeno je u okviru BiH osnovano nekoliko "srpskih autonomnih oblasti" (SAO), a u novembru 1991. organiziran je i referendum, na kome su se bosanski Srbi većinom glasova izjasnili za "ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom".

Skupština bosanskih Srba pod kontrolom SDS-a je 9. januara 1992. godine proglasila "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine", a 28. februara iste godine donijet je i ustav te republike, kojim je proglašeno da njen teritorij obuhvaća srpske autonomne pokrajine, općine i druge srpske etničke entitete u Bosni i Hercegovini, te da ona ostaje dijelom jugoslavenske federacije.

Vlasti BiH organizirale su 29. februara i 1. marta 1992. godine referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, dakle o njenom izdvajanju iz SFRJ. Velika većina bosanskih Srba bojkotirala je ovaj referendum, dok su Bošnjaci i Hrvati na njega izašli.

Karadžić je tako postao prvi predsjednik bosanskih Srba, čija se uprava nalazila na Palama, i to 13. maja 1992. godine.

Nakon stupanja na taj položaj njegova teorijska ovlaštenja obuhvatala su i zapovjedništvo nad vojskom bosanskih Srba te pravo da postavlja, unapređuje i smjenjuje časnike vojske bosanskih Srba.

 Kao najistaknutijeg člana bosanskosrpskog političkog rukovodstva Karadžića se smatralo najodgovornijim kako za izbijanje rata, tako i za brojne zločine koji su u to doba počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima. Isto tako ga se zbog nepopustljivosti smatralo najvećom preprekom mirovnom sporazumu koji je konačno postignut tek u Daytonu 1995. godine. Godinu dana ranije je između Karadžića i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića došlo do sukoba zbog odbijanja Republike Srpske da prihvati mirovni plan Kontaktne skupine. Zbog toga je Milošević suspendirao svaku oružanu pomoć Republici Srpskoj (august 1994).

Dvadeset i petog jula 1995, nakon genocida u Srebrenici, Haški sud podigao je optužnicu protiv Karadžića za ratne zločine.

 Zbog toga je Karadžić bio izostavljen iz pregovora koji su doveli do Dejtonskog mirovnog sporazuma, a kasnije se bio prisiljen odreći mjesta predsjednika Republike Srpske i stranačkih dužnosti, 1996. godine.

Karadžić se do 1997. godine nalazi na Palama, ali se povlači iz političkog života, sudjeluje u javnom životu, pojavljuje se na proslavama, kulturnim manifestacijama i slično, te ostaje vođom u sjenci kako SDS-a tako i cijele Republike Srpske. Tokom 1998. godine nestaje i sve potrage za njim pokazuju se bezuspješnim.

Tako je i bilo, sve do 21. jula 2008, kada je uhapšen u Beogradu, gdje se skrivao pod identitetom iscjelitelj dr. Dragan Dabić. Ljudi kod kojih je radio i njegovi stanodavci tvrde da nisu znali da je to on.

 Priču o ovom optuženiku za ratne zločine, završavamo porukom dr. Ljubovića:

„Ono što je važno, to je da se u svaku tu priču on izrazito uživio da bi, na koncu, prerastao u političara - po Karadžićevom ubjeđenju svjetskog političara i on je nastupao s tim uvjerenjem. Ipak, prva njegova drastična i visoko uspješna transformacija jeste ona u doktora Dabića. On postaje iscjelitelj, s natprirodnim moćima, blizu božanskog - i on to duboko vjeruje, te će to, kako mi se čini, biti njegov najljepši dio života.

Tad sam shvatio – iza tog stava i sada stojim – da je kod njega u pitanju poremećaj višestruke ličnosti koja može da funkcionira samo nekim svojim parcijalnim dijelom. Taj ga dio potpuno obuzme i od tog trenutka on više nema veze s onim što je bilo.“