David Pettigrew: Republika Srpska je projekt kojem je genocid u kulturalnoj DNK

Uprkos lijepom vremenu širom naše države, mnogi od nas su danas depresivni i tužni. U Potočarima će, 25 godina poslije najstrašnijeg zločina koji se može provesti protiv čovječnosti, svoj smiraj pronaći duše devet žrtava srebreničkog genocida.

Četvrt vijeka nakon ovog monstruoznog zločina strana koja je bila počinitelj ne pokazuje volju niti želju da se pokaje, prizna i/ili izvini za ova nedjela.

Razgovarao: Mirza Abaz

David Pettigrew, profesor filozofije i studija za proučavanje holokausta i genocida na Državnom univerzitetu Southern Connecticut te član Upravnog odbora Univerziteta Yale, za portal Radiosarajevo.ba govorio je o današnjem tužnom obilježavanju, o mogućnosti pomirenja te uopćeno o političkoj klimi koja je prisutna na Balkanu.

Valja napomenuti da je profesor Pettigrew jedan od najutjecajnijih svjetskih naučnika koji se bave istraživanjem zločina protiv čovječnosti.

Radiosarajevo.ba: Danas se obilježava 25. godišnjica genocida u Srebrenici. Kao čovjek koji se primarno bavi pitanjima genocida i holokausta, možete li nam kazati gdje je Srebrenica 25 godina nakon masakra?

PETTIGREW: U povodu današnje dženaze i ukopa žrtava genocida u Srebrenici, nakon 25 godina, prvo se sjetim porodica koje ove godine sahranjuju svoje najmilije i sjetim se svih žrtava srebreničkog genocida kao i žrtava genocida generalno u Bosni i Hercegovini. U znak sjećanja na žrtve moramo se boriti da istina i pravda prevladaju. Zbog toga je trenutna situacija izuzetno zabrinjavajuća. Čini se kao da stižemo do nove krizne tačke s poricanjem genocida te njegovom trijumfalizacijom i zastrašivanjem onih koji su imali hrabrosti vratiti se na svoja predratna ognjišta na području Srebrenice i drugih mjesta u Republici Srpskoj.

Svi smo svjedoci da su nedavno postavljeni plakati u ovom gradu, čije je postavljanje zvanično finansirala Općina Srebrenica, na kojima stoje riječi zahvale Aleksandru Vučiću. Jedan od tih billboarda postavljen je upravo na području gdje ima puno povratnika čiji su bližnji ubijeni u genocidu. Zatim je, također nedavno, bio postavljen plakat koji je 11. juli proglasio danom oslobođenja Srebrenice, na kojem se izražava zahvalnost tzv. Vojsci Republike Srpske (VRS). Na plakatu je bio i lik Ratka Mladića. Već u kontinuitetu se objavljuju reklame hotela Vilina Vlas u Višegradu u kojima se on opisuje kao mjesto za odmor, a pri tome se zanemaruje činjenica da je ovaj hotel bio mjesto nevjerovatnih zločina tokom srpske agresije.

Dakle, iz dana u dan eskalira negiranje genocida i drugih ratnih zločina. Moramo se posvetiti susretu s ovom eskalacijom. Naša borba za istinu i pravdu način je da se sjetimo žrtava, 25 godina nakon genocida, i svake naredne godine.

Sud u Hagu uzgojio cinizam

Radiosarajevo.ba: Ko je najodgovorniji, kako ste rekli, za eskalaciju negiranja genocida te generalno za zategnutu međuetničku i međuvjersku situaciju u postdaytonskoj BiH? Političari u BiH, političari u regionu ili međunarodna zajednica?

PETTIGREW: Entitet Republika Srpska snosi glavnu odgovornost za pogoršanje situacije. To je zbog toga što njen politički vrh u kontinuitetu negira genocid, prijeti otcjepljenjem, pruža otpor odlukama Ustavnog suda i visokom predstavniku te na taj način toliko destabilizira državu i regiju da je to naprosto nevjerovatno. Tu konstitutivnu ili utemeljiteljsku nestabilnost, naravno, uveo je Daytonski mirovni sporazum, zbog čega je cilj Republike Srpske, koji se ogleda u etničkoj homogenosti, prepoznat, legitimiran i čak nagrađen. Dakle, oni su dobili nagradu za uspješan genocid, kako ja to volim zvati.

Nakon toga, Republika Srpska je nastavila provoditi svoj teritorijalni i ideološki projekt Velike Srbije. S Daytonom i nakon Daytona, međunarodna zajednica nije uspjela efikasno reagirati na taj ultranacionalistički, isključivi projekt. Cvjetajući ultranacionalistički ekstremizam u Republici Srpskoj poslužio je i bijelim supremacistima poput onih u Norveškoj i Novom Zelandu kao nadahnuće za činjenje nasilja nad muslimanima i drugim imigrantima. Napadi poput ovih su se već dogodili, ali mogu se i nastaviti jer međunarodna zajednica nije uspjela da se pozabavi ultranacionalizmom i mržnjom na svom izvoru.

Također, u određenoj mjeri smatram i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) odgovornim jer nije uspio pridonijeti obnovi i očuvanju mira u regiji. Vrlo mali broj osuda za genocid, kratke zatvorske kazne i prijevremena puštanja iz zatvora onih koji su činili grozne zločine, uzgojili su cinizam. S ovim nedostacima, MKSJ nije uspostavio odlučujući narativ o opsegu agresije i genocida nad Bošnjacima, što je plodno tlo za revizionizam i poricanje. Sve ovo se mora sistemski rješavati radi održive budućnosti.

Radiosarajevo.ba: Koje je Vaše mišljenje o trenutnoj političkoj situaciji u BiH i u regionu? Doprinosi li trenutno stanje pomirenju ili zapravo svi plešemo na žici, a ispod nas je ponor novih sukoba?

PETTIGREW: Negiranje genocida, nedostatak poštovanja prema državnim institucijama i veličanje osuđenih ratnih zločinaca samo su neke od prepreka pomirenju. Također, tu imamo i neprestane prijetnje otcjepljivanjem od strane rukovodstva Republike Srpske. Provedba zasebnog školskog programa u Republici Sprskoj, koji se ne bavi genocidom u Srebrenici ili opsadom Sarajeva, dovoljan je dokaz da ne postoji ni trunka razumijevanja za agresiju i genocid nad nesrpskim stanovništvom. Dalje, sve češći je i govor mržnje usmjeren protiv muslimana u očiglednom pokušaju podsticanja islamofobije radi političkog dobitka. Pomirenje u ovom kontekstu, gdje govor mržnje i dehumanizirajuća retorika ne samo da se toleriraju, već su prihvaćeni kao norme, nije moguće.

Radiosarajevo.ba: Šta je onda potrebno uraditi kako bi došlo do pomirenja na području Balkana? Je li to uopće moguće postići?

PETTIGREW: Postoji potreba da međunarodna zajednica reagira na trenutnu situaciju i to s donošenjem adekvatnih zakona protiv negiranja genocida i protiv veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Ako pogledamo širi kontekst, Okvirna odluka Vijeća Evropske unije (EU) iz 2008. godine zahtijeva od država članica da imaju zakone protiv oproštenja, negiranja ili grube trivijalizacije zločina genocida. U tim zakonima piše da je poricanje genocida suštinski čin mržnje i diskriminacije, jer minimizira i opravdava barbarske zločine koje je pretrpjela ciljana skupina. Ovi postupci ne minimiziraju samo zločine, već često uključuju i prijetnju da će se zločin i ponoviti. Poricanje identificira grupu žrtava kao nedostojnu empatije ili nedstojnu zaštite od štete te na taj način tu istu grupu čini ranjivom i dovedenom u opasnost od ponavljanja zločina. Takvi zakoni negiranje genocida vide kao oblik govora mržnje.

Naravno, ovi zakoni ne bi bili čarobni lijek, ali bi bili simbolički značajni, jer bi pružili barem mogućnost odgovora na negiranje genocida i drugih ratnih zločina putem pravnog gonjenja. Ako zakone provede visoki predstavnik Valentin Inzko, kao što je obećao da će učiniti ove godine, onda će postojati potreba za još jednom razinom opredijeljenosti, a to je volja za procesuiranjem zločina na nacionalnim sudovima. Ovo bi bio važan iskorak u suočavanju sa zanemarivanjem vladavine zakona, što dosljedno dokazuju i rukovodstvo Republike Srpske i rukovodstvo projekta Herceg-Bosna. Također je važno iskoristiti svaku priliku kako bi se javnost educirala o istini o genocidu.

U toku je druga faza genocida

Radiosarajevo.ba: Koliko je opasno za samo rukovodstvo Republike Srpske što negira genocid?

PETTIGREW: Koliko znam do sada, ultranacionalistički čelnici Republike Srpske svjesno negiraju genocid, uključuju se u govor mržnje i osporavaju nacionalni suverenitet BiH, a sve to rade nekažnjeno. Štaviše, čini se da političari imaju i koristi ili čak napreduju od nacionalističke retorike i poricanja zločina. Prava opasnost leži u neuspjehu međunarodne zajednice da učinkovito odgovori na negiranje genocida i drugih ratnih zločina te na otpor nacionalnom suverenitetu Bosne, što predstavlja prijetnju nacionalnoj i regionalnoj stabilnosti, a samim tim i prijetnju miru.

Radiosarajevo.ba: Mnogi kažu da su ustavne promjene jedini lijek za oporavak BiH. Da li je moguće u praksi mijenjati Dayton te hoće li eventualne izmjene biti realna opasnost od novih sukoba?

PETTIGREW: Za budućnost Bosne je najvažnije da se Dayton revidira s ciljem ustavne reforme koja bi u potpunosti obnovila Bosnu kao jedinstvenu, multikulturalnu državu u kojoj je uspostavljena vladavina zakona. Naznačio sam da je Republika Srpska genocidni projekt koji nastavlja svoj cilj nakon priznanja u Daytonu. Projekt genocida sada je utkan u njen kulturalni DNK, postavljanjem pravoslavnih crkava u bošnjačkim selima, postavljanjem statua i ploča u čast osuđenim ratnim zločincima, zabranom ili suzbijanjem postavljanja spomen-obilježja žrtvama u Omarskoj i drugdje, a neću ni govoriti o slavljenju genocida kroz pjesme, transparente i majice. Sada je u Banjoj Luci podignuta statua Nikoli Koljeviću, čovjeku koji je ugrađen u sami temelj udruženog zločinačkog poduhvata, a uskoro bi se njegovoj trebala pridružiti i statua Petera Handkea, dobitnika Nobelove nagrade koji negira genocid u Srebrenici i koji je jako blizak srpskim ekstremistima. Eh, ovo je ono što je Raphael Lemkin nazvao drugom fazom genocida, a to je nametanje nacionalnog uzorka tlačitelju.

Jedini istinski ili temeljni odgovor bilo bi temeljno ustavno restrukturiranje i ponovno ujedinjenje. Kao odgovor na ograničavanje pravde koje se postiže putem međunarodnih i nacionalnih sudova, potrebno je slijediti strategije restorativne pravde, ali one moraju biti utemeljene na prepoznavanju istine i ljudi moraju prihvatiti odgovornost za zločine počinjene u njihovo ime. Poštivanje istine i preuzimanje odgovornosti za zločine bit će suštinski dio svakog puta ka pravdi i pomirenju. Drugi politički cilj koji bi pratio restrukturiranje ustava bilo bi članstvo BiH u EU. Ustavna reforma, restorativna pravda, pravo na istinu i članstvo u EU vizionarski su ciljevi koji se ne smiju zanemariti. Imam veliku nadu u budućnost jer me i dalje nadahnjuju mnogi sjajni i sposobni mladi ljudi koje sam upoznao u Bosni i dijaspori, a koji su posvećeni istini, pravdi i boljoj budućnosti te koji poduzimaju važne inicijative za širenje istine o genocidu u cijelom svijetu i koji razvijaju ideje o novim spomen-obilježjima, izložbama i arhivama kojima se odaje počast žrtvama.